next »

[Lucy55]

"...odlazi fantome...ne trebam te.."
ma tako si ti lijepo opisala u svemu svoje iskustvo.
A znaš, i ja ti vjerujem kako smo mi na ovome svijetu uglavnom da bi stekli razno-razna iskustva. Obično kažemo kako kroz život učimo. Učimo naravno, ali ništa kao iskustvo ne može nas obogatiti, opremeniti i svašta nešto....
I zato ne brini, bol i razočarenje će proći a iskustvo će ti dati bogatstvo, baš kako reče Nanatanel.
teta

[Aeon]

ne boli mene nista ma to su samo priče

[Aeon]

Dugo je stajao uz prozaičnu maglu što se u obamrlom kovitlacu uvijala oko površine jezera. Uznemireno podizanje svjetla pratilo je njegove neprilične kretnje, presakanje otkucaja srca, a kameni blokovi zraka stisnuli su se u paralelnom prostoru iznad njegove kožne ćele. Krhke grane borova podrhtavali su, valjda od njegovih prosijedih misli što su se klatile pod svakim pokretom mišića. Odnekud se prozirni glas, kao kliktaj izgubljenog dozivanja ljubavnika počeo sabijati pred njegovim koracima. Ionako su samo stvrdnuti tragovi u vlažnoj travi ostali kao podsjetnik na početne korake.

 Jezero koje se prostiralo pred njim kao slika preširokih nemira potisnutih ustajalim zrakom, sad je izazivalo potrebu za izvikivanjem njenog imena.

On, koji za svog života pazi na umjerene obroke, skrušene molitve, rijetke šetnje uz more (a ne neku tamo baricu pokrivenu močvarnim biljem ili šuštavim grmljem trstike zavezane uz kore suhonjavog drveća), on kojeg nikad nije mučilo nestajanje, sad se nalazi na prekratnici svog bivanja i pored sveg očitog što ga uzdiže od puka, ćuti da mu je propast sve bliže. Jednako tako su ga mučili zvukovi pljuskanja rijetke plazme u hridi. Jezero vibrira, puno žudnje, kao onda pod tim svijetlima zamagljenim uzdasima i preuranjenim Zdravomarijama. Divlje izmorene misli vuku se sa koracima po prohladnom januarskom vremenu kad se svako životno doba čini prosto zamrznuto, tužno, nerealno mrtvo. Odganati zaborav od smrti, da to je htio. Rastaviti dva dijela svojim misli u neke nepatvorene sintagme koje će se smrviti, utopiti, nagovoriti jedna drugu da se ne opiru neumitnom. Neka se prepuste struji.

Bivši redovnik, još uvijek sklon čitanju Kafkinih spisa polako je uviđao da će ga kad tad to prokleto jednolično pljuskanje dovesti do ludila.

A što ako ono zna? Zaboga Petre, ne budi blesav, mada je bilo Tjelovo, bili smo sasvim sami, a i mrak pa...ove stijene možda, onaj put je bilo previše i...netko je to lako mogao osjetiti...ona cvjećarica mi je uvijek bila sumnjiva u pozdravljanju...i ona musava djeca dva dana kasnije, lako su se mogli zavući pod one mokre igličaste grane, sasvim nisko kod...

Iznenada mu sinuše pred oči druge misli, sasvim nečasne, nedostojne i smjele. Toliko moderne,a animalne, kao loše preslikana skica čovječijih mišića.

Oči su mu se borile sa tamom.  Šuštavo kloparanje se pretvaralo u isprekidano disanje.

Crnilo se pretapalo u nijanse plavog, pa smeđeg i crvenkastožutog, i miris kadulje iz obližnjih kuća postade umirujuć.. Svaka oštra podjela i dodavanje poznatih oblih linija, gipkih ramena koja kao da su plutala na užicima, uzbuđivali su ga i tjerali u očajanje. Toliko nijansi krajnosti...toplina ga nekad nije obuzimala, ali kada bi to činio, raspamećeno bi zurio u topljenje morala.

«Doista sam je želio. Zamišljao sam je u dobima, kao savršenu presliku Proljeća. I samo me život nije prepoznao kao stvarnog. Zamišljao sam je snenu, usnulu, mirnu u mom naručju. Udovi bi joj opušteno plutali kao da korita našeg i nema, kao da je sve sasušeno strastima. Rani mraz bi udarao na vrata. Sve bi mirisalo na drveće i krikove. Ti, tako plava, mila i krotla, postala bi bliska mojim čuvstvima. Intimna poput noći, čedno razgolićena u sjeni moje prisutnosti, bila bi otopljena masa božanstva ...Na raskriljenim krilima glatkog ponoćng dana plesali smo po jezeru...»

Težak zrak pred oluju ga je smetao.

 Rasuti spektri tmine boje pretvaraju jezersko obličje u njeno tijelo sa očima koje se sve brže gube u pljuskanju (sada je već raspadnuta zbog otrova). Gipkost u tijelu je vrištalo, sudarajući se sa ravnomjernim grgoljenjem dubina. Prelijevanje sjena na zidovima, platna naslikana nečijim svecima koje više nije prepoznavao gušili su ga.

Ne, zasigurno ih je neko čuo.

Samo, nije se zamarao nepotrebnim odgovirima.

Kloparali su uzdasi po kamenju. Ludost ga je obuzela. Premazi tečnog vazduha na kućama lijepili su se sa uspomenama

«Marijo, znam da ti je trebala moja voda.»

                                              

***

 

Godinu dana (manje ili više), djeca su kraj obale štapovima ubola oko. Icurilo je kao mlijeko. Utvrdili su da se jedan bivši redovnik nesretno utopio. Nezgrapan i stariji nego što bi se reklo, nagutao se vode. Poznat je po delirium tremensu. Ionako , sudbine malih ljudi je neprimjetna u važnosti. Imao je samo papir u raspadanju, bez rukopisa. Bio je sasvim plav.

 Možda je dovraga mogao izabrati bolji dan od toga. Napokon, ni godinu dana ranije našli su onu studenricu prava otrovanu u jezerskom grmlju kako koči nanos šaša.

 

«I profesore, što mislite?» upitao me niski student prije vremena. Što da mu kažem? Od njegovog pismenog objašnjenja došlo mi je da bljujem. Zaboga, da li nam djeca postaju gluplja svakim danom? Zbog ovog sam zakasnio na najbolju projekciju, izgubio ed u restoranu, propustio utakmicu Manchestera i dobio samoubilačke misli. Sve što sam očekivao bilo je par jednostavnih, možda čak i prepisanih ogdovora na temu Lajtmotivi destruktiviteta u pjesmi «Smoke on the water» grupe Deep Purple.






II.

Na rubu pamety by Nemesis

 

«Koga tražiš?»

«Ti?»

«Zar da ja sebe tražim?»

«Doista, da. Tražim.»

«Koga?»

«Jedno dijete.»

«Samo jedno?»

«I to je dovoljno.»

«Ljudsko?»

«Mnogo pitaš.»

«Odgovori tako.»

«Jesi li ikad čuo kako je milozvučno pjevanje gluhonijemog djeteta? Nakaznost se tada javlja kao karakterna ljudska premisa. Sasvim uštogljeno, ne padam više na stranu koja je okrenuta prema njima. Samo se trudim pjevati da me drugi ne čuju.»

«A što ako te osjete?»

«Onda me imaju pravo čuti.»

«...to dijete?»

«Ono je kao rastvoreni cvijet u gnjilom vremenu. Slijep i gluh za sve, a niko ne zna koliko je lijepo ćutjeti.»

«A kako to slikar ćuti?»

«Ne broji mi riječi!»

 «Efektno pogođeno.»

«Rastegnuto?»

«Istinito, iz svake prespektive.»

«A da pokažem kako umijem i ja suzbiti želju sa ubijanjem samoće?»

«Naši životi ne ovise samo o ubijanju.»

«O čemu onda?»

«Koliko znam, ti misliš da je život...»

«...kurva! Obična anonimna kurva kojoj gledamo u noge. Borbu protiv njega vode samo razbacane sjene i pretenciozne samoubice.»

«Što da se radi?»

«Jedino preostalo. Opire.»

I strah me,
I sram me.
Stoga čekam.
Zbog preokrenutih stolica
što zjape u  vakuumu
kao pogrešne pauze u disanju.

 

«Uvijek pogrešne pauze u disanju.»

«I uvijek muka. Uvijek zub koji boli, uvijek kruh koji pada na stranu sa maslom.»

«I sa ruba?»

«I sa kruga!! Dovraga!»

«Što ti je??»

«Mm-migrena.»











 Dajte ljudi pobogu pišite. Nešto.

[Aeon]

Dugo nisam mogla razumjeti zašto mrzim ljude kojima trebam vjerovati. A onda sam se sjetila njega.

Naučila sam ne vjerovati ne zato što ne volim ljude, dapače. Štitim i njih i sebe.

On je, ili je to iz moje ljubomore proizašlo, pronašao neku Biljčicu, ljepšu nego neka tamo Ljubičica koja nema mirisa a želi da mu bude Krijesnica.
Druga žena je žaoka što me plijeni ljepotom i umijećem. Oa ga čuva.
A vrijeme je bilo...da ga upoznam tragajući za Saksijom u koju bi uglavila Nebo boje Ljubičice. Ona se osvrće ironično, ja za njom šutke hoduckam oborene gglave, rezervisano i ćudljivo. Gazim na dno lokve. Kraj je samo ako se osjeti. U vražju mater. A on je šutao
ili je nije ni čuo.


Žena kao ja sve moze upropastiti jer
sebe se ona boji i
sebe ne zna.

Tragam za njegovim mirisom u koracima.


Ti koja imaš...ne daješ onima koji nemaju.


"Jao komšo jel vidjeste vi onu tragediju?"
dellarte. tragediju dellarte nepovezani tupsone.

"Jah, maldež ko govno na dno srlja"

Pitam se od čije rupe kreće ka kraju? I čijom krivicom? Dabogda oslijepila da ne gledam više, i ne mislim, i ne doživljavam. Boriti se protiv nje značilo bi upoznati je. Neka,neka bude. Ionako samo s navikom mislim o njemu. On je, dosta nesvjensno kadar pojaviti se na tren.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih.

Da te barem nikad ne sretnem. Ne znam bih li imala toliko hrabrosti da budem u većoj mjeri pogubna za tebe koliko je on za mene bio.

"Budi blaga njegovu snu"


Ti koja imaš tijelo što svijetli u mraku kao mjesec ubačen u bunar, ti koja smiješ da treperiš od želje za njim, bez zadržavanja pokazuješ da ti je stalo, ti koja imaš sreću da mu glumiš Danicu usmjeravajući ga ka rukama svojim-budi stolica snivanju. Oprosti, moraš znati, ja sam navikla na svoju sjenu kao na djecu. Bliži su mi mrtvi ljubavnici i raskopani bludnici nego životi danas. Ja ga ne zovem, radije ispisujem mu ime na trrilion načina psujući filozofiju morala i razlike u postojanju. Govor, draga moja, nije uvijek najbolji a ponajmanje je napametniji način izražavanja želja.



Pomislim da sam mu mogla isplesti neki Kaputić od sjena. Sjene. Stvoriću ih za njega.

Moje komšije i moja prijateljica draga tegle misli pa se priblizavaju tlu.
Teško je vrijeme, jebem ti novembar sa kišom. A onda svatih, teško se ja borim sa svim tim napirlitanim budalašima jer harlekin kojeg sam tiho plela, ovako ćudljiva kao ljubičica u ponoć-upoznao me u ovo doba. Moje komšije prave pijanke i zabave, tjeraju me da kupim haljine u kojima ću hodati obnaženih nogu i kroz gomile mirisa u kojima ne mogu naći nista srodno probijatiu se na štiklama.


A ja? Ja bi samo da me ostave na miru sa Bukowskim. Da još jednom, za oproštaj, prije nego ga njoj prepustim, ispod jastuka uhvatim zvijezdu padalicu, kao skriveno meko rame obloženo ledom. Dodirujem nešto neefinirano usko, ali potresno. Kao okrugle oči komšijskog djeteta. Mali šmrko ima pet i po i ima najplavije zelene pči, kao da je zanesen kad se ljetna trava plavila rijekom.

Ogrnuću se zlom slutnjom.
Uhvatiti ma što to bilo ispod glave.
I ni glasa neću pustiti.


Jebite se filozofi kad ne znate definiciju čekanja.