Antoine Compagnon: Život iza sebe, najava nove knjige Tim pressa

Za svoje posljednje predavanje na Collège de Franceu, Antoine Compagnon prepustio se konačnom razmišljanju o književnosti, umjetnosti, glazbi kroz kaleidoskop riječi „kraj“. No koji su „krajevi književnosti“? Znači li to da književnik mora prekinuti svoju kreativnu aktivnost ili bismo tu riječ trebali shvatiti u smislu stvaralačkog sumraka? Je li umjetnik kreativniji u mladosti ili u zrelosti? Je li starost pad ili apoteoza? Kroz primjere od antike do danas Antoine Compagnon donosi razmišljanje naše civilizacije o starosti. Ova knjiga zapravo nije predavanje, već lutajuća odiseja. Autor ovako opisuje svoje djelo:

„Kako okončati život književnika? Ovo se pitanje pojavilo tijekom moje posljednje godine predavanja na Collège de France, budući da me uskoro čekala mirovina. Upravo sam bio izgubio vrlo bliskog prijatelja, svog pratitelja dugi niz godina, stoga je zima bila tužna. I književnost ima bitnu vezu sa smrću, žalošću i melankolijom. Od Montaignea do Rolanda Barthesa postoji zajednička nit. Međutim, kasni spisateljski radovi pobudili su manju znatiželju od stila slikara i glazbenika, pogođenih nedostacima tijela – ruke, oka ili uha.

‛Trebali biste prestati raditi u određenoj dobi; jer svi ljudi propadaju’, izjavljuje Bernini stojeći ispred Poussinovih posljednjih slika. Ove nove lekcije i predavanja nastavljaju tu meditaciju o kraju, ishodu, dobi, stanju senilnog, ali i uzvišenog, o ultima verba, labudovoj pjesmi, drugoj prilici, vječnom pjesniku. Maurice Blanchot, citirajući Huga von Hofmannsthala, a koji je citirao Djalâl ad-Dîn Rûmîja, piše: ‛Tko poznaje moć kruga, ne boji se smrti.’“

Antoine Compagnon (rođen 1950. u Bruxellesu u Belgiji) povjesničar je književnosti, spisatelj i literarni kritičar. Profesor je francuske književnosti na Collège de France u Parizu te profesor francuske i komparativne književnosti na sveučilištu Columbia u New Yorku.

Compagnon je studirao na École polytechnique (1970.) i École nationale des Ponts et Chaussées (1975.), a doktorat je stekao na Sveučilištu Paris Diderot (1985.). Bio je član Thiers fondacije (1975. – 1978.), predavao na Ecole polytechnique (1978. – 1985.), u Francuskom institutu Royaume-Uni u Londonu (1980. – 1981.), na Sveučilištu u Rouenu (1981. – 1985.), bio je i gostujući profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji u Philadelphiji (1986., 1990.), suradnik Memorijalne zaklade John Simon Guggenheim (1988.), profesor na Sveučilištu u Maineu u Francuskoj (1989. – 1990.), gostujući profesor na Sveučilištu u Oxfordu (1994.) te profesor na Sorbonnei (1994. – 2006.).

Član je Američke akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije (Academia Europaea) te dopisni član Britanske akademije. Dobitnik je počasne diplome King’s Collegea u Londonu (2010.) i Sveučilišta u Liègeu (2013), te nagrade Claude Lévi-Strauss koju mu je 2011. uručila Akademija moralnih i političkih znanosti (Académie des sciences morales et politiques). Među najpriznatijim radovima izdvajamo La Troisième République des Lettres (1983), Les Cinq Paradoxes de la modernité (1990), Demon teorije (1998), Les Antimodernes, de Joseph de Maistre à Roland Barthes (2005), La Littérature, pour quoi faire? (2007), Jedno ljeto s Montaigneom (2013), Jedno ljeto s Baudelaireom (2015).

Izdavač: TIM press