U vrijeme kada smo, zajedno s našim roditeljima, vjerovali da ćemo ljetovati na Mjesecu, glazba na plesnjacima ulijevala je nadu. Bila ona slatka, preslađena ili gorko-slatka, zabavna glazba je hranila zajedničke utopije i svaku osobnu, malenu utopiju o zamišljenoj sreći u idealnom svijetu koji nas čeka iza nekog zamišljenog uličnog ugla. Danas, s odmakom od pedesetak godina, na to se vrijeme možemo samo nostalgično osvrtati i blago se podsmjehivati svojoj djetinjoj naivnosti. Plesnjake je zamijenio zaglušujući ritam neke nove plemenske pripadnosti, a glasno zajedništvo tisuća samoća nametnuto nam je pravilo. Svijet je postao neko drugo mjesto od onoga kako smo ga zamišljali. Ili smo samo odrasli. Ostarjeli?

U plesnoj dvorani našega Baleta o mladosti sviraju se melodije iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, s malim izletima u naredna dva desetljeća i s jednom stranom posvetom opatijskom festivalu iz 1962. One pružaju emotivni okvir za plesno zbivanje koje se obraća našim najzapretanijim osjećajima, čežnjama, željama, strahom od usamljenosti i potrebom za ljubavlju i pripadanjem. Jer je ljudska priroda, srećom, ostala nepromijenjena. (Goran Golovko)