Edward Norton ponovno režira film u kojem i sam glumi. Sjaj glume se može prepustiti glumcu Nortonu, ali kao redatelj manje je uvjerljiv. Brooklyn bez majke je film u kojem je puno usiljenih scena no ipak….. Vrijedi li ga pogledati?
Čak i prije nego što je Norton redateljski debitirao u filmu Keeping the Faith, već je imao na pameti roman Jonathana Lethema. Dvadeset godina kasnije, film o privatnom istražitelju sa sindromom Gilles de la Tourette napokon je tu. Upečatljiv je izbor da knjigu, koja je smještena u 90-e, premjestite u 50-e. Ova vremenska smjena dozvolila je Nortonu uvođenje u priču fatalne žene i prevelike količine jazza.
Taj izbor stila nije jedina stvar koja se osjeća kao da je “na silu” u ovom filmu. Priča se vrti oko Lionela Essroga, koji unatoč, ili možda zbog svog poremećaja, sasvim vjerodostojno pomaže privatnom istražitelju. Pedesetih godina 20. stoljeća Gilles de la Tourette još je uvijek nepoznato stanje. I sam Essrog nekoliko puta govori da mu nešto nije u redu u glavi, a njegovi tikovi i nekontrolirani i neprimjereni komentari dovode do raznih nadimaka poput ‘Freakshow’ i ‘Brooklyn bez majke’. Kad njegov šef i mentor (glumi ga Bruce Willis) bude ubijen, Essrog ne želi ništa više nego pronaći krivca. Ova potraga vodi ga u srce njujorškog sjenovitog svijeta nekretnina, gdje kriminalci, magnati nekretnina i političari profitiraju od siromaštva i praktične obespravljenosti manjine.
Upravo ta tema daje filmu svojevrsnu aktualnost, unatoč odabranom vremenskom okviru. Upravo s takvom praksom Donald Trump je svojedobno odrastao. No, čini se da Norton ni u jednom trenutku ne želi istražiti složenost rasnog problema i političke korupcije. Uloga Aleca Baldwina kao krajnjeg antagonista ne pomaže. Baldwin tumači Trumpa vrlo vjerodostojno u Saturday Night Liveu. No, njegov pristup svemoćnom poduzetniku u prometu nekretninama Mosesu Randolphu u ovom je filmu više parodija na njegov vlastiti rad nego zanimljiv i slojevit negativac.
Sam Norton u ovom filmu ponovno pokazuje da može glumiti. Njegov pristup Essrogu donekle je nalik hollywoodskom debiju u Primal Fearu. Norton je odmah dobio prvu nominaciju za Oscara za taj film. Također je dobio i druge dvije nominacije od Akademije za portretiranje zbunjenih likova (u najmanju ruku). Nortonova verzija Essroga, sa svom nespretnošću, zasigurno nije na odmet na tom popisu. Ali ako unovči i očekivanu nominaciju, to će pomalo izgledati kao izgovor za Oscar. Essrogovo je stanje ponekad previše očito i stoga nije ni približno toliko uvjerljivo kao većina drugih glumačkih uloga.
Sve u Brooklynu bez majki ukazuje da se ovaj film uglavnom odnosi na taj jedan kadar. Kao redatelja, Nortona je očito brinulo jedno: Norton. Ako nešto možemo ponijeti sa sobom, to je da i (filmska) povijesna svijest i zvijezda i relevantna tema i zanimljiv glavni lik nisu jamstvo za dobar film. Edvardu Nortonu kao kreativcu i u političkoj kritici nedostaje najvažniji sastojak: vizija.
