Fotogalerija Dubrava, Dubrava 51 a, 10040 Zagreb
Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 22. ožujka 2021. u 19.00 sati
Izložba autora Čedomila Grosa, jednog od najaktivnijih fotografa Fotokluba Zagreb, pod nazivom “Život Dinarida“, fotografijom nas vraća u 70-te godine prošlog stoljeća, kroz vizualni prikaz života u jednom dijelu Dinarida u Bosni i Hercegovini, te nekad Srbiji – danas Kosovu i Crnoj Gori.
Dinaride čini planinski lanac u jugoistočnoj Europi, koji se površinom od otprilike 100 000 km2, pruža na više od 6000 km obalne linije, obuhvaćajući cijelo područje okrenuto prema Jadranskom moru te prirodno povezujući osam zemalja: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Kosovo, Albaniju i Makedoniju. Dinaridi su dobili naziv po planini Dinari, istaknutom vrhuncu u centru planinskog masiva na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Katun je pastirska koliba, koja se obično nalazi na planinskim pašnjacima. U katunima su boravili pastiri, ponajviše tijekom ljeta, dok je trajala ispaša. Katun je obitavalište za jednu ili dvije generacije gorštaka. To je koliba podzidana kamenom ili sagrađena od neobrađenog drveta i dasaka, dok je unutrašnjost oblijepljena novinama. Krov je pokriven drvenom šindrom, daskama ili korom drveta. Ognjište se obično nalazi u sredini kolibe ili je ondje limeni štednjak s dimovodnom cijevi. U katunu se spava, priprema obrok i blaguje. Katun je vlasništvo jedne ili više obitelji, braće i sestara, koji zajednički čuvaju stoku, muzu ju, a kravlje ili ovčje mlijeko obrađuju kuhanjem, od čega se rade kajmak i sir kojise pakiraju u mješine. Dobivene proizvode podjednako međusobno dijele. Katun obično čuva takozvani “čuvar ognjišta“ – djed ili “đed“. U katunu se mogu naći bake i majke s malodobnom i osnovnoškolskom djecom. Djeca također rade, prema svojem uzrastu i mogućnostima. Poneki katun je popunjen cijelom obitelji, koju čine otac, žena i djeca. Obično glava obitelji, suprug – otac, ostaje u mjestu stanovanja gdje radi ili obrađuje polje, brinući se o urodu za dugu i hladnu zimu. Stoka se čuva s ovčarskim psima i puškom za obranu od vukova. Po odjeći se lako može zaključiti kojoj vjerskoj populaciji pripadaju gorštaci, muslimanima ili kršćanima.
Dolaskom u niže predjele, zaseoke, nailazimo na stanovnike više okrenute civilizaciji i radu u šumi. Ondje nova tehnologija, motorna pila, ima prednost pred sjekirom i ručnom pilom.
Čedomil Gros rođen je 1946. godine. Školovao se, radio te i danas živi u Zagrebu. Susret s fotografijom ostvario je u roditeljskom domu, dok samostalno snima posjećujući planine. Život ga je usmjerio ka sportu, s kojim je 30-ak godina bio organizacijski povezan. U tom periodu, povremeno fotografski bilježi sportske događaje, pretežno dijapozitivima. Odlaskom u mirovinu učlanjuje se u Fotoklub Zagi-foto 2000., a potom 2002. godine u Fotoklub Zagreb. Uključuje se u organizirani rad u fotoklubu te vodi klupske natjecateljske izložbe. Postavlja, likovno i tehnički, više od 150 izložbi u zemlji i inozemstvu, u galerijama, muzejima, knjižnicama i drugim izložbenim prostorima, te izložbu Zagreb salon 2008. Vodio je Fotogaleriju “Kuća piva“ te deset godina natječajnu izložbu “Međunarodnog uličnog festivala – Cest is ’d Best“. Dvije je godine vodio izložbu Trnje. Sudjeluje pri formiranju “Fotogalerije Dubrava“ u Narodnom sveučilištu Dubrava te je član Savjeta iste. Bio je član žirija FIAP izložbi, nacionalne izložbe Čakovec 2011., te više Web izložbi. Sa svojim radovima sudjeluje na nacionalnim i međunarodnim izložbama gdje se susreće s izložbama pod pokroviteljstvom FIAP-a. Prvi prihvaćeni radovi na FIAP izložbama bili su već na Zagreb salonu 2000. godine. Godine 2007. dodijeljeno mu je zvanje AFIAP, a 2013. EFIAP. Dobitnik je nagrade Tošo Dabac za 2018. godinu. Fotografski prati umjetničke i fotografske izložbe, te povremeno snima kazališne generalne probe. Desetak godina radio je kao asistent u foto studiju.
