1971. nadahnuta je knjigom britanskog novinara Davida Hepwortha iz 2017. godine koja istražuje ono što je smatrao prekretnicom rock and rolla.

Doista je bila dobra godina: What’s Going On, There’s a Riot Goin’ On, Tapestry, Blue, Sticky Fingers (and much of the recording of Exile on Main Street), Hunky Dory, Pieces of a Man, Who’s Next, Electric Warrior, Tago Mago, i više hitova izašlo je te godine.

Toliko je prostora za pokriti da je teško biti previše ljut na Kapadiju jer nije obradio svaki pojedini klasični album objavljen u to doba. Dobivamo samo nekoliko trenutaka Black Sabbath, Jethro Tull, Yes i Janis Joplin; nemamo ništa o Led Zeppelinu, Sergeu Gainsbourgu, Carly Simon, Bonnie Raitt, Harryju Nilssonu, Beach Boysima, Funkadelicu i Allman Brothers Bandu.

Prema uvodu u Hepworthovu knjigu, 60-e su uistinu završile na Silvestrovo 1970, kada je Paul McCartney podnio tužbu za službeno raspuštanje Beatlesa. Iako se 1971. ne zalaže za bilo kakvu strogu rockističku ideologiju, njezina cik-cak priroda govori o Hepworthovu zapažanju da je 1971. bila prva uistinu nakon Beatlesa. U glazbi bi kao i u životu 1971. bila je godina raspadanja plemena, tužnih završetaka i nesigurnih početaka. Nitko nije znao što učiniti. Nisu se svi složili što učiniti s budućnošću.

Ti sukobi daju 1971. strukturu. Osam epizoda dokumentarca, svaka otprilike sat vremena, uglavnom suprotstavlja nekolicinu umjetnika i njihove reakcije na određenu temu: Marvin Gaye i John Lennon koriste se svojom umjetnošću za obraćanje Vijetnamskom ratu; Rolling Stones i Sly i Family Stone koji se kreću prema težim drogama novog desetljeća; David Bowie, Alice Cooper i T. Rex stvaraju kazališni, androgini glam rock kako bi bili pop glazba za novu generaciju.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA