Čovjek koji glumi na televiziji i u filmovima više od šest desetljeća, a režira filmove četiri desetljeća u jednom trenutku mora stati. Ali kad? Većina bi do tog trenutka u životu otišla u mirovinu, ali nakon što je Eastwood počeo snimati film godišnje u svojim 80-im godinama (koliko mu je opterećenje od početka režiranja), čini se da postoji samo jedna stvar koja će ostati neizgovorena, a to je: kada se zaustaviti?

Eastwood već nekoliko desetljeća glumi starca na ekranu, ali ovo bi mogao biti prvi film u kojem on zapravo gleda, priča i čini se da je legitimno starac. To nije uvreda: već moć svakog glumca koji može pobjeći od publike koja vjeruje da samo glumi starog čovjeka, umjesto da jednostavno bude star, u razdoblju od tri desetljeća.

Kao redatelj, Eastwood poznaje, uglavnom, čak prihvaća svoje godine, izgled i način na koji se ponašao kao glumac u ovoj životnoj fazi. Dok sunce pustinje Novog Meksika tuče, Eastwoodove bore su dublje a lice je sve mršavije.

Eastwood najbolje zna što znači njegovo prisustvo na ekranu. Ta činjenica postaje sve jasnija kako ova priča (o bivšem jahaču rodea i otpuštenom radniku s ranča i trenutnom tražitelju otuđenog sina tinejdžera od starog prijatelja) sve više napreduje.

Kad Eastwoodov Mike Milo govori o jahanju konja, kauboju i tučnjavi, u tim je izjavama čitava povijest filmova. Dovraga, postoji cijela povijest tog čovjeka otkrivena jednim blještavilom, režanjem ili grimasom. Drugi bi filmaš mogao iskoristiti tu stvarnost za nostalgiju ili parodiju. U vlastitim rukama Eastwooda to je jednostavno stvarnost njega samog i njegove povijesti na ekranu.

Starac i klinac pričaju o nadama, mačizmu i drugim životnim testovima koje je Mike odavno položio, dok Rafa misli da su to najvažnije stvari u životu. Starac zna bolje ili barem misli da zna, sve dok ga neočekivano zaustavljanje u malom gradu ne suoči licem u lice s osobom koja mu opet daje malo nade. Ona je Marta (Natalia Traven), udovica koja vodi restoran i stalno hrani Mikea, a da on to ne traži (Vjerojatno je bolje zanemariti da dvije najznačajnije žene u ovom filmu postoje, djelomično ili u cijelosti, kako bi zavele mnogo stariju zvijezdu).

Sve u vezi filma postaje toliko opušteno da se čini da gotovo ništa nije važno. To bi mogla biti poanta Cry Machoa, koji vidi svog redatelja i zvijezdu kako ponovno procjenjuje svoju karijeru i osobu s nekoliko dodatnih godina dodanih na kalendaru vremena.