Pišući o monografiji naše proslavljene operne dive Ljiljane Molnar-Talajić La Molnar, istraživanje nas je dovelo do njenog sina. “Bivši muzičar”, kako to sam voli reći, i proslavljeni crtač stripova Dalibor Talajić predstavio nam je monografiju o svojoj majci. Kao idejni začetnik i organizator cijelog projekta otkrio nam je put nastanka ove knjige i sve poruke koje je njom htio poslati javnosti. Također Dalibor govori i o svom putu od karijere glazbenika i pedagoga sve do profesionalnog crtača stripova u poznatom Marvel studiju s fascinantnim projektima iza sebe kao što su Deadpool i Madaya Mom.
Tko je Dalibor Talajić? Upoznajte čitatelje s nekim osnovnim crticama o sebi. Nakon što ste s obitelji, kao trogodišnjak doselili u Zagreb, kako ste se snašli u novoj sredini i recite nam kako je bilo odrastati u glazbenoj obitelji?
Kad smo doselili u Zagreb iz Sarajeva, ja sam bio dvoipogodišnjak. Tako da se doista ne sjećam tog doba. Što se mene tiče, Zagreb jest moja sredina. Tu sam čitav život. Mami je do kraja života Bosna bila u srcu i jako joj je bilo stalo da i ja imam taj, ili barem sličan, osjećaj spram rodnog kraja. Ali, kao što rekoh, bio sam premali da bih išta pamtio. Jedno vrijeme je čak i inzistirala da, kad se nekome predstavljam, kažem kako sam sarajlija, bosanac. Ali to je ionako bila tek parada za goste. Ja nisam ni mogao imati odnos spram Bosne kakav je ona imala.
Muzička obitelj… Ne znam koliko je to precizno reći. Moja majka jest bila glazbenik, no tata nije. Naprotiv, nit je imao ikakvu muzičku naobrazbu, nit je imao pjevačkog sluha. Ali jest obožavao ozbiljnu glazbu i jesmo bili okruženi glazbom uvijek. U takvim okolnostima, najgore što se djetetu može dogoditi je da ima dobar sluh. Od trenutka kad to pokaže – budućnost mu je zacrtana, bez obzira na osobne afinitete.
Je li bilo zahtjevno odrastati kao sin Ljiljane Molnar Talajić? Je li i vaše buduće usmjerenje išlo nekako stopama njenog velikog uspjeha i fascinantne karijere?
I jest i nije bilo zahtjevno. Mama jest bila velika zvijezda i mnogo toga u mom ranom djetinjstvu bilo je podređeno njezinoj karijeri. Ali kao čovjek, kao karakter, nije bila zvijezda. Daleko od toga. Nju su jako bolili izostanci iz doma, obitelj joj je iznimno važna bila. Ta „običnost“ osobe je uvijek bez imalo truda pobjeđivala primadonnu. Biti primadonna njoj je zapravo išlo na živce.
A moja budućnost, kao što sam rekao, bila je određena onog trenutka kad sam demonstrirao svoj sluh. Naravno da sam i ja trebao biti „veliki muzičar“. Jedino – veliki muzičari vole vježbati. Ja to nisam volio.
U monografiji La Molnar koja govori o životu vaše majke Ljiljane Molnar Talajić, kao poznate operne pjevačice, sudjelovali ste kao organizator i sudionik. Kakve emocije pobuđuje ovaj iscrpan pregled njenog životnog rada?
Vrlo brzo nakon njezine smrti, još tamo 2007 godine, odlučio sam napisati knjigu o njoj. No odmah mi je bilo jasno da knjiga mora biti uočljiva, da mora biti drukčija. Više od njezine karijere mene je zanimao čovjek. Zanimale su me divne anegdote, sve ono iza scene, ono nakon scene, zanimalo me je kako je moguće Schubertovu Ave Mariu učiniti kafanskim hitom. Time sam se pišući bavio. A za njezinu baš karijeru, za sve što je učinila, sve ono službeno, molio sam za pomoć gospodju Jagodu Martinčević. Ona jako dobro poznaje maminu karijeru, a i osobno ju je poznavala. Konačno, ja sam se i dosta kasno uključio u mamin profesionalni život, tako da mnoštvo podataka nisam ni znao. Gospođi Jagodi u početku i nije bilo jasno kako sam ja to zamislio da se tekstovi međusobno presijecaju. No, kako je knjiga počela dobivati oblik, sve više joj se sviđala ideja.
Tako zgotovljena knjiga, baš ovako složena, prestala je biti knjiga, prestala je biti projekt – ponovno je postala mama. I to jest zahtjevno emocionalno.
Mi Vašu majku pamtimo kao proslavljenu opernu pjevačicu. Po čemu je Vi pamtite?
Po mnogočemu.
Najviše po spontanosti jednoj životnoj.
Ja sam od malih nogu imao osobinu odvojiti se od samog sebe i životne situacije gledati baš kao promatrač. Tako sam i nju doživljavao kao majku, no istodobno sam ju mogao promatrati i objektivno, kao ženu. Pokušao sam to knjigom prenijeti.
Kakav ste željeli ostaviti dojam monografijom tj. kako želite da javnost zapamti njen rad posredstvom ove monografije?
Svaka knjiga koja o nekom konkretnom čovjeku nastaje zapravo želi reći kako nam taj netko nedostaje, iz kojeg god razloga. Želio sam da, tko god čita knjigu, mamu shvati kao nekog svog. Da knjigu k srcu primi intimno, vrlo osobno. Da pokaže u što većoj mjeri njezinu kompleksnu ljudskost. Da odgovori što jasnije na pitanje ZAŠTO netko nedostaje. Zašto je potrebno ovjekovječiti ga knjigom.
S obzirom na aktivan glazbeni poticaj u obitelji što je bio vaš izbor nakon srednjeg obrazovanja i što vas je okupiralo kao mladog čovjeka?
Ja sam oduvijek crtao. I oduvijek sam crtao stripove. Ništa drugo me nije zanimalo, a crtanje stripova me potpuno obuzimalo. Ali eto, imao sam jako dobar sluh i odlučeno je bilo da budem muzičar. Tim više što apsolutno nitko nije smatrao stripove iole ozbiljnim poslom. Kako vrhunski muzičari nezamislivo mnogo vježbaju, jasno je bilo da ja neću biti jedan od tih. Ali eto, kad sam već u tim vodama, pedagogija je divan posao, i ja sam uvijek bio dobar komunikator i volio sam djecu.
Sticajem okolnosti, uspio sam iskusiti puninu profesorskog posla. U jedanaest godina, koliko sam proveo u pedagogiji, uspio sam potpuno glazbeno odgojiti i ispratiti jednu generaciju. Od prvog osnovne, do kraja srednje muzičke škole. Jedan moj učenik je i muzičku akademiju završio. Dapače, sad je na nekad mom radnom mjestu. I sam je profesor.
No, kao što rekoh, oduvijek sam crtao. I – baš kao u stripu – ja bih danju radio sve što je trebalo raditi, a noću bih crtao i crtao. Samouk sam bio, utoliko je i moj crtački napredak bio jako spor, sa mnogo otkrivanja tople vode, ali ipak – počeo sam se družiti sa sebi sličnom ekipom i malo pomalo dolaziti u situacije da budem angažiran, da budem objavljivan. Prekretnica je bila 2005 godina. Tad se dogodio moj proboj van granica Hrvatske. Tada sam i presjekao veze sa svijetom muzike. Tako kad me netko danas predstavlja kao i muzičara, ja kažem da sam bivši muzičar.
Koji Vam je najdraži projekt na kojemu ste radili i općenito najveće sklopljene suradnje na koje ste ponosni?
Malo koji projekt na kom sam radio mi nije drag, jer ja u svakom projektu nađem nešto osobno, svaki na neki način učinim svojim. Ipak, Shang Chi je moj omiljeni junak iz djetinjstva i ostvario mi se san crtati ga. Sa Deadpoolom sam postigao veliki uspjeh i on me učinio međunarodno poznatim. Madaya Mom je bio veliki humanitarni projekt u službi novinarstva, kao i Covid Chronicles. Adaptacija Evanđelja po Mateju je bila mučan projekt, ali jako sam ponosan na njega.
Ipak, najintimnije moje djelo je maleni strip od 10 strana o Nikoli Šubiću Zrinjskom za ediciju Hrvatski velikani. Naručen je na dan mamine smrti. I on je tako ispao amalgam povijesnog stripa, stripa o mami, o kazalištu i o samoj glazbi.
Osim stripa jeste li se okušali u još nekim crtačkim – likovnim disciplinama?
Svakako! Ilustracije, slikovnice, naslovnice knjiga… Posebno sam uživao u vrlo čestoj suradnji sa Zagrebačkim kazalištem Komedija, radeći plakate za njihove predstave.
Osim crtanja i glazbe, ni pisanje Vam nije stran pojam? Iza sebe već imate ozbiljne radove… Gdje se vidite u tom obliku umjetničkog izražavanja?
Ne znam… Pisanje se pojavilo s mojim priključenjem facebooku. Gotovo da je nekakva čudna potreba. Kamo će odvesti – zbilja ne znam…
