Dok Artemis gradi bazu na Mjesecu, mi još uvijek čistimo rovove iz 1991.

Svijet odbrojava dane do trenutka kada će prva žena zakoračiti na Mjesec, dok mi u Hrvatskoj odbrojavamo tko je kome bio djed u svibnju ’45. ili tko je pjevao koju pjesmu devedesetih. Dok jedni osvajaju kozmos, mi smo zaglavljeni u blatu vlastitog provincijalizma.

U trenutku dok čitate ove retke, tisuće vrhunskih inženjera, astrofizičara i biologa diljem svijeta – od NASA-e i ESA-e do privatnih laboratorija Elona Muska – ne spava. Njihov fokus je usmjeren na Južni pol Mjeseca. Razvijaju sustave koji će iz vodenog leda vaditi kisik i vodik, grade raketne motore koji će nas odvesti do Marsa i planiraju prvu stalnu ljudsku civilizaciju izvan našeg plavog planeta. Misija Artemis nije samo povratak na Mjesec; to je civilizacijski iskorak, trenutak u kojem ljudska vrsta prestaje biti vezana isključivo za zemaljsko tlo.

A što radimo mi, ovdje na „sunčanoj strani Alpa“, u zemlji koja je dio te iste Europske unije koja sufinancira Artemis? Mi se bavimo Thompsonovim koncertima, prebrojavanjem krvnih zrnaca susjedima i beskonačnim, repetitivnim raspravama o tome tko je gdje bio 1991. godine. Dok se u Houstonu simulira život u lunarnim bazama, kod nas se simulira život u prošlom stoljeću.

Mentalni rezervat u srcu Europe

Hrvatska se nalazi u neobičnom stanju društvene shizofrenije. Tehnički smo integrirani u najnaprednije asocijacije svijeta, koristimo najmodernije pametne telefone i vozimo električne automobile, ali naš javni diskurs, naša kolektivna podsvijest i naša politička energija ostaju zarobljeni u „povijesnim istinama“. Mi smo društvo koje odbija odrasti.

Kada se objavi vijest da je umjetna inteligencija riješila tri nerješiva matematička problema, to na našim portalima dobije manje pažnje nego vijest o tome što je neki lokalni političar rekao o grbu na zastavi ili o tome tko je postavio koju ploču na kojem trgu. Taj nesrazmjer između onoga kamo svijet ide i onoga gdje mi stojimo, stvara opasnu provaliju. To nije samo pitanje politike – to je pitanje opstanka. Jer, dok se druge nacije pripremaju za ekonomiju dubokog svemira i rudarenje asteroida, mi svoju ekonomiju i dalje temeljimo na renti, suncu i nadi da će nas povijest nekako zaobići dok mi rješavamo svoje unutarnje „bitke“.

Zašto nas prošlost toliko opsjeda?

Odgovor je jednostavan, ali bolan: prošlost je sigurna. U prošlosti su uloge podijeljene, neprijatelji su poznati, a emocije su unaprijed programirane. Baviti se projektom Artemis, kvantnim računalima ili demografskom propašću zahtijeva intelektualni napor, viziju i – ono najvažnije – preuzimanje odgovornosti za budućnost.

Lakše je raspravljati o tome tko je veći Hrvat na temelju glazbenog ukusa ili ratnog puta, nego odgovoriti na pitanje: kakvu ćemo ulogu mi kao narod imati u svijetu 2050. godine? Hoćemo li biti samo konobari koji uslužuju turiste s Marsa koji su došli na odmor na Zemlju, ili ćemo biti narod koji je svojim inovacijama doprinio tom novom svijetu? Trenutna putanja sugerira ovo prvo.

Doktrina sitničarenja

Naša društvena scena pati od „doktrine sitničarenja“. Svaki pokušaj iskoraka naprijed biva ugušen bukom trivijalnosti. Kada se pojavi neki „domaći Elon Musk“, mi ga prvo pokušavamo popljuvati, zatim ga pokušamo proglasiti sumnjivim jer se bavi stvarima koje „prosječan Hrvat“ ne razumije. Mi kažnjavamo ambiciju, a nagrađujemo konformizam unutar ideoloških torova.

Pogledajte naše prosvjede, naše televizijske debate i naše saborske sjednice. To su festivali anakronizma. Dok se u orbiti Mjeseca spaja Lunar Gateway, u našem se saboru vode bitke o pravopisu, o pozdravima iz prošlosti i o tome čija je žrtva veća. Ne umanjujući važnost povijesne istine i pijeteta prema žrtvama, moramo se zapitati: hrani li nas ta trauma ili nas proždire? Ako svu energiju trošimo na gledanje u retrovizor, sudar s budućnošću je neizbježan.

Globalna utrka ne čeka Balkan

Svijet se nalazi u jeku nove svemirske utrke koja je po svom intenzitetu jača od one iz 1960-ih. Kina gradi baze, SAD planira stalne kolonije, Indija slijeće na polove Mjeseca. To nije samo pitanje prestiža; to je pitanje tehnološke dominacije. Tehnologije koje se razvijaju za Artemis – od novih materijala do sustava za pročišćavanje – sutra će biti temelj globalne ekonomije.

A gdje smo mi? Mi se borimo s Thompsonovim stihovima kao da su oni sudbinsko pitanje nacije. Mi smo dopustili da nam javnim prostorom dominiraju bukači koji nas uvjeravaju da je najvažnija stvar na svijetu tko je što rekao ’41., ’45. ili ’91. To su godine koje su odredile našu povijest, ali one nam ne smiju ukrasti budućnost. Svaki sat potrošen na jalovu raspravu o onome što se ne može promijeniti, ukraden je sat od onoga što se može izgraditi.

Buđenje ili zaborav

Misija Artemis 3 bit će emitirana uživo u 4K rezoluciji na svakom ekranu na planeti. Kada vidimo te astronaute kako kroče po lunarnoj prašini, možda ćemo na trenutak osjetiti ponos kao pripadnici ljudske rase. Ali taj osjećaj bi brzo trebala zamijeniti gorčina. Gorčina zbog spoznaje da smo mi, dok su oni projektirali te letjelice, trošili vrijeme na sitničarska sranja, na mržnju prema susjedu, na ideološke rovove i na strah od moderniteta.

Vrijeme je da kao društvo postavimo novi „Skener“. Vrijeme je da prestanemo mjeriti domoljublje po tome koliko glasno netko viče o prošlosti, a počnemo ga mjeriti po tome koliko netko doprinosi budućnosti. Ako ne podignemo pogled prema zvijezdama – doslovno i metaforički – ostat ćemo zaglavljeni u balkanskom blatu, dok će ostatak čovječanstva Mjesec nazivati svojim novim domom.

Hrvatska može i mora bolje od vječne 1991. godine. Jer, dok se mi svađamo oko zastava, Artemis već gradi temelje za svijet u kojem te zastave neće biti simboli podjela, već tragovi civilizacije koja je odlučila prestati puzati i počela letjeti. Mi još uvijek biramo puzanje. Do kada?