Iako je Franz Kafka jedan od najvećih, najčitanijih i najutjecajnijih autora dvadesetog stoljeća, i danas nam je nedokučiv, a njegov život i književna ostavština podložni su raznim interpretacijama. Ovi nam dnevnički zapisi daju uvid u pravog Kafku, čovjeka iza zagonetnog umjetnika, sa svim svojim osjećajima, strahovima, ambicijama i sanjarenjima.
Pokrivajući razdoblje od 1909. do 1923, samo godinu dana prije autorove prerane smrti, Dnevnici nam otvaraju vrata Kafkina svijeta, nudeći nam iznimno zanimljive bilješke o kulturnome i društvenom životu u Pragu na početku dvadesetoga stoljeća. Ništa manje zanimljivi nisu Kafkini zapisi o osjećajima prema ocu kojeg je obožavao i s kojim, zbog ambicija koje je nastojao prenijeti na sina, nije uspio uspostaviti skladne odnose, prema svom prijatelju i biografu Maxu Brodu te prema ženi s kojom se nikad nije vjenčao. Na koncu, fascinantni su i zapisi vlastitih snova iza kojih stoji neprestan osjećaj krivnje i Kafkina borba da se dokaže kao pisac u svijetu vođenom mračnim i nepoznatim mehanizmima.
Dnevnici nisu samo neophodni za razumijevanje Kafke i njegovih romana i pripovijedaka, već su čitak prikaz jednoga nevjerojatno burnog života koji nagoni na razmišljanje.
Franz Kafka (1883–1924), spisatelj i pripovjedač, bio je sin židovsko-češke obitelji. Diplomirao je pravo 1907. godine, a od 1908. do prijevremene mirovine (1922) zbog tuberkuloze je zaposlen u osiguravajućem zavodu, gdje se suočavao sa svemoćnim birokratskim mehanizmima u modernom društvu. U sklopu brojnih terapija putovao je po Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Švicarskoj.
Za razliku od ostalih autora tzv. praškoga kruga (M. Brod, Oskar Baum, E. E. Kisch, F. Werfel i dr.), Kafka je za života rijetko objavljivao, štoviše, u oporuci je od svoga bliskog prijatelja M. Broda zahtijevao spaljivanje cjelokupne svoje književne ostavštine, no Brod to nije učinio, već je rukopise pripremio i objavio. Tad počinje složena povijest izdavanja Kafkinih djela: mnogobrojni zahvati priređivača u njegove tekstove iz ostavštine danas se kritički revidiraju.
Za života mu je izašlo samo nekoliko zbirki pripovijedaka i proznih crtica: Razmatranje (Betrachtung, 1913), Preobrazba (Die Verwandlung, 1915), Osuda (Das Urteil, 1916), U kaznenoj koloniji (In der Strafkolonie, 1919), Seoski liječnik (Ein Landarzt, 1919), Umjetnik u gladovanju (Ein Hungerkünstler, 1924), u kojima do izražaja dolaze vodeće teme i motivi njegove proze – iskustvo izolacije i neuspjeha te preobrazbe i životinjske metafore. Najznačajniji dio njegova opusa objavljen je posmrtno; uz dnevnike i pripovijetke, najveću ulogu imaju romani: Proces (Der Prozeß, 1914–1915, objavljen 1925), Dvorac (Das Schloß, 1922, objavljen 1926), Amerika (prvotni naslov Der Verschollene – Čovjek kojemu se zameo trag, 1912–1914, objavljen 1927), u kojima Kafka oslikava položaj pojedinca u nelogičnom svijetu, vođenome mračnim i nepoznatim mehanizmima.
Upravo zbog niza mogućih značenja, teorijska literatura o Kafki znatno nadmašuje opseg njegovih djela. Književna povijest smješta ga u blizinu njemačkog ekspresionizma i tradicije groteske, a egzistencijalna ugroženost njegova svijeta, koja potječe od E. A. Poea, F. M. Dostojevskoga i psihoanalize, uz filozofiju S. Kierkegaarda. Dnevnici (Tagebücher, 1937, 1951) i pisma (Briefe, 1937, 1958) daju uvid u Kafkin svjetonazor i specifičnu religioznost, dok autobiografske elemente i sliku otežane komunikacije s vanjskim svijetom pružaju Pisma Mileni (Briefe an Milena, 1952).
Izdavač: Tim Press
