Gunda – neobična priča o životinjama

Što sanja svinja kad leži drijemajući u blatu? Mali praščići brčkaju se oko Gunde, znatiželjno i drsko posrću kroz još neotkrivena čuda male farme, koja je njihov dom prepun grana i grmlja, s blatnjavim vrbama.

Film također prikazuje malu skupinu kokica kojima je prvi put dopušteno van: nesigurno i polako vrebajući istražuju mekano, travnato tlo i protežu glave na svježem povjetarcu. Izgledaju rastrgano, jednom od njih nedostaje noga, ali nakon nekoliko trenutaka svijet izgleda sigurnije, perje se raščupa i krila se slobodno protežu.

U sjajnim crno-bijelim snimkama Gunda istražuje živote svojih glavnih likova, uvijek iz razine njihovih očiju i na udaljenosti s poštovanjem, što istovremeno stvara intimnu bliskost sa životinjama: Kada postoji vrijeme i prilika za gledanje grupa prasadi i njihove majke u miru kako bi mogli lutati kroz šipražje?

Koliko se često dogodi da svinju možete pogledati duboko u oči, uočiti svaku čekinu na čelu i provesti kratki trenutak zajedno s njom pun topline? Gunda nije film samo za gradsku djecu koji prenosi „farmu“ i njezine stanovnike, kao što nije ni aktivistički film o vegetarijanstvu koji bira put uzajamnog poštovanja kroz šokantne scene klanja i mučenja.

Umjesto toga, Gunda se pušta u priču o životinji kao o kolegi, kao živom biću sa svojim vlastitim percepcijama i osjećajima, vlastitim mislima i snovima, koje ćemo možda moći podijeliti na trenutak.

Sve ljudsko stavljeno je u drugi plan: samo nekoliko slika ograde na rubu dvorišta pokazuju da postoji ograničenja slobodnog života, na primjer kada pile pokušava provući glavu kroz mrežu ili Gunda ima kratak i neugodan kontakt s električnom ogradom.

Film priču ostavlja otvorenom tamo gdje vodi sudbina životinja – ne mora biti konkretan, jer je put svinja na farmi svim gledateljima jasan, čak i bez objašnjenja. Snaga Gunde nije u tome što pokazuje upozoravajuće i depresivne slike prehrambene industrije, slike onoga za što su ljudi sposobni kad imaju posla sa životinjama. Umjesto toga, film ostaje pri svom karakteru, sa živim bićem čija je bol i impotentan očaj tako dirljivo opipljiv upravo zato što ova svinja apstraktno ne stoji za primjer patnje životinja, već zato što smo je upoznali kao biće koje osjeća i ima snove i strah.