Uobičajeno je mišljenje u upravljanju zemljištem da su neautohtone invazivne biljke bez ekološke vrijednosti i da značajno smanjuju kvalitetu staništa za divlje životinje. Zaštitari prirode ulažu značajne resurse u uklanjanje invazivnih biljaka, često se oslanjajući na okolne autohtone biljke da pasivno ispune prazninu. Međutim, iznenađujuće je malo dokaza da ova praksa poboljšava obilje ili kvalitetu hrane za divlje životinje.
Nova studija objavljena u časopisu Biological Invasions pokazuje da neke od najviše demoniziranih invazivnih biljaka u sjeveroistočnim šumama SAD-a mogu zapravo biti od usporedne vrijednosti autohtonim biljkama kao izvori hrane za kukcojeda ptice, a uklanjanje invazivnih biljaka u velikim razmjerima u ime ovih ptica možda neće imati namjeravane prednosti.
Istraživački tim iz Rezervata prirode Great Hollow i Centra za ekološka istraživanja (New Fairfield, CT, SAD) i Sveučilišta Wesleyan (Middletown, CT, SAD) proveo je eksperiment isključivanja ptica u velikim razmjerima u kojem su uspoređivali biomasu kukaca i intenzitet ishrane ptica među četiri vrste neautohtonih, invazivnih drvećastih biljaka i šest najdominantnijih autohtonih vrsta u šumskom rezervatu od 800 hektara u zapadnom Connecticutu. Također su mjerili sadržaj proteina (postotak elementarnog dušika) kukaca na ovim biljkama kao indikator kvalitete hrane, jer protein snažno posreduje u odabiru hrane od strane ptica koje se gnijezde i kritičan je za razvoj mladunaca.
Istraživanje je uključivalo prikupljanje, identificiranje i izotopsku analizu više od 17.000 kukaca s grana 240 stabala i grmlja, od kojih je polovica bila prekrivena mrežom za isključivanje ptica. Neautohtone invazivne biljke u studiji uključivale su japanski barberry, Morrowov lončar, goreći grm i jesenski maslinak, dok su autohtone uključivale prugasti javor, shadberry, musclewood, čarobnica lješnjaka, breza slatka i američki bukva.
Rezultati su pokazali da su invazivne biljke imale usporedive razine biomase kukaca kao i autohtone biljke, a ptice su s jednakom intenzivnošću hranile na obje vrste biljaka. Osim toga, sadržaj proteina kukaca na invazivnim biljkama bio je sličan onome na autohtonim biljkama. To sugerira da invazivne biljke mogu pružiti pticama jednako vrijedne izvore hrane kao i autohtone biljke.
Autori studije upozoravaju da su rezultati specifični za kukcojeda ptice u sjeveroistočnim šumama SAD-a i da se možda neće moći primijeniti na druge regije ili skupine ptica. Međutim, studija dovodi u pitanje prevladavajuće mišljenje da su invazivne biljke uvijek štetne za divlje životinje i sugerira da je pažljiviji pristup upravljanju invazivnim biljkama potreban kako bi se izbjeglo nehotično nanošenje štete populacijama ptica.
Umjesto uklanjanja svih invazivnih biljaka, autori studije preporučuju da se koristi selektivniji pristup koji se usredotočuje na uklanjanje invazivnih biljaka koje doista negativno utječu na autohtone biljke i životinje.
