Retrospektiva u povodu stogodišnjice rođenja Ivana Kožarića (Petrinja, 10. lipnja Petrinja, 1921.–Zagreb, 15. studenoga 2020.) samo je jedna od mnoštva mogućih načina predstavljanja stvaralaštva posve netipične i upravo zbog toga iznimne umjetničke osobnosti u svijetu novije hrvatske i europske umjetnosti.

Od samog početka umjetničkog puta, odbijajući zamrznuti likovni jezik u nekoj prepoznatljivoj inačici stila, Ivan Kožarić neumorno je tragao za najboljim načinom kojim će materijalizirati svoju umjetničku misao – ideju. „Ako djelo sadrži ideju,“ govorio je „ima sve, ima život.“ U tom duhu zauzeo je stav neslaganja – ne samo s konvencijama struke ili bilo kojeg oblika dogmatizma – nego i sa samim sobom, uz jednako čvrstu odluku o svakodnevnom započinjanju iz početka.

Početkom 1950-ih kada počinje samostalno izlagati, njegova djela posve su sinkrona progresivnoj struji poratnog egzistencijalizma. Humanu formu oslobađa svakog suviška naracije i pretvara u univerzalni znak. Još u to vrijeme, uz istraživanje mogućnosti bogatog vokabulara koje je u naslijeđe ostavila umjetnost moderne, eksperimentira s posve apstraktnim formama, da bi krajem 1950-ih kada boravi na stipendiji u Parizu, počeo još radikalnije sažimati i apstrahirati skulpturalni izraz, intenzivno zaokupljen negativnom formom – prazninom. Upravo će ga ta djela približiti tek formiranoj neoavangardnoj grupi Gorgona (1959. -1966.), kojoj se priključuje povratkom u Zagreb, 1960. godine.

Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća priklanja se otvorenom djelu, načelu procesualnosti koje se u njegovu opusu očituje kao artikuliran umjetnički stav koji će materijalizirati brojnim postupcima među kojima su i radikalne geste negiranja i poništavanja vlastite prošlosti u ime onoga što je tek trebalo nastati. Izokretanjem sustava vrijednosti alkemijskim procesima preobrazbe „smeća u zlato“, strategijama recikliranja, prisvajanja, otvaranja novih potencijala promjenama odnosa među djelima… Ivan Kožarić neprestano je mobilizirao pitanja naravi i granica umjetnosti kao nečeg što „uvijek izmiče“ i „uvijek je nešto drugo“.

MSU, 2. i 3 kat
otvorenje u četvrtak, 1. srpnja 2021. u 20 sati