Izložba Đure Sedera u Galeriji Vladimir Filakovac

U Galeriji Vladimir Filakovac u zagrebačkoj Dubravi 51 a, u ponedjeljak (11. ožujka) u 19 sati otvara se izložba slika i crteža slikara i akademika Đure Sedera „Stablo i čovjek pod suncem“ iz zbirke Nediljka Paića.

Paića je sa Sederom povezala najprije suradnja, zatim i prijateljstvo, a plod te dugogodišnje suradnje naslikane su slike i otisnute brojne grafike koje su dio ove vrijedne zbirke radova koja sadrži i druga djela skupljana nekoliko desetljeća.

Autorica koncepta izložbe i kustosica Nevenka Šarčević izabrala je 20 radova iz različitih razdoblja stvaranja od 70-ih naovamo. Ona sugestivnim nazivom upućuje na simboliku povezanosti motiva stabla i čovjeka koje stremi svjetlosti još od biblijskog postanka, a koji implicira i česte motive koje je slikao Đuro Seder. Riječ je o radovima koji pokazuju neke temeljne odlike rukopisa naglašene geste i materije boje i motiva Đure Sedera. Na izložbi će se moći pogledati slike iz znamenitog tematskog niza „Postanak“ (2008.), zatim „Crno sunce“ (1997.), radovi na temu rata („War“), „Dvoje“, te oni s likom Isusa jer se slikar od kraja 1970-ih godina posvetio kršćanskim temama napose osamdesetih kroz angažmane franjevaca Bosne Srebrene – primjerice naslikavši još 1982. godine u Sarajevu u crkvi svetog Ante na Bistriku originalni zidni oslik „Gozba Kristova“, a kasnije i šire. Naglasak je stavljen i na crteže u različitim tehnikama koji su nastajali od 1970-ih naovamo, a koji pokazuju koliko su mu bili važni i da su nerijetko prethodili slikama.

Izložba slika i crteža Đure Sedera „Stablo i čovjek pod suncem“ iz zbirke Nediljka Paića organizira se u sklopu programa „Uskrs 2024.“ Galerije Vladimir Filakovac. Otvorena je do 4. travnja 2024. godine te se može pogledati radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz na izložbu je slobodan. Zahvaljujem vam na najavi ovog događanja.

Đuro Seder, rođen je 1927. godine u Zagrebu. U istom gradu na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je slikarstvo 1951. u klasi Antuna Mezdjića, a 1953. godine završio je specijalizaciju za slikarstvo kod MarinaTartaglie. Nakon studija radio je kao ilustrator i tehnički urednik u novinama, u Vjesniku je bio grafički dizajner. Od 1981. do 1983. godine bio je docent, od 1983. do 1987. godine na dužnosti dekana te nakon toga radio kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2012. izabran je u počasno zvanje professor emeritus. Bio je jedan od pripadnika protokonceptualne grupe Gorgona. Godine 1978. godine tiskana mu je zbirka pjesama Otac iz lonca. Od 2000. godine do smrti bio je redoviti član HAZU-a, Razreda za likovne umjetnosti, od 2011. do 2022. godine bio je voditelj Gliptoteke HAZU. Od osamdesetih naovamo, jedan je od najangažiranijih slikara u crkvama i samostanima Franjevačke provincije Bosne Srebrene, radeći zidne oslike, mozaike, vitraje te ulja na platnu. No njegova su djela i u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu, u župnoj crkvi i samostanu u Sesvetskoj Sopnici, u katerdrali u Požegi itd. Izlagao je svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i šire. Imao je i retrospektivnu izložbu u Modernoj galeriji (danas NMMU) 2015. godine. Radovi su mu dio važnih javnih i privatnih kolekcija (u Muzeju suvremene umjetnosti i Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Galeriji Šimun u Dubravama kod Brčkog, Zbirci Franjevačkog samostana na Šćitu u Rami, u Neue Galerie Graz, Kolekciji Soros Budimpešta – New York, u Galerie Hierling München, u Kolekciji Marinko Sudac itd.). Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, među kojima vrijedi istaknuti Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (2001.), Odličje Danice s likom Marka Marulića (1996.), Nagradu Galerije Forum 2007. godine za izložbu u Galeriji Klovićevi dvori i Nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika (2018.). Đuro Seder preminuo je 2022. godine u Zagrebu. Stvaralaštvom Đure Sedera bavili su se brojni povjesničari umjetnosti, pisci i publicisti, ali vrijedi istaknuti monografije Zdenka Rusa i Vlastimira Kusika (1997.) te Mirka Jozića (2006.).