Ima nečeg pustolovnog u svjetlopisu koji – za razliku od trenutačnosti fotografske snimke – nastaje postupno, protjecanjem vremena; preciznije, akumulacijom svjetla koje se taloži na fotoosjetljivom papiru nakon prolaska kroz tanašni otvor (Ivica Kiš to naziva „kompresijom vremena“), kroz otvor koji apsorbira i propušta svu svjetlost, sav svijet kroz malu točku šupljine. Nema ničeg, uči nas prirodoslovlje, bržeg od svjetlosnih čestica; pa ipak, njihov dolazak iz svemirskoga bezdana te nestajanje u ponoru vremena uspijevamo, dovinuvši se, zaustaviti i zabilježiti kao pripomoć sjećanju koje svojim slabim snagama izvlači i održava slike na površini sadašnjosti, valja ih po njoj prije nego ih provalija proguta…
Riječ je, dakako, o cameri obscuri, tamnoj komori koja lovi svijetle slike svijeta zabacujući svoj široki pogled bez okvira poput sveobuhvatne mreže. Pustolovnost podrazumijeva neizvjesnost, a ona se razotkriva u iščekivanju rezultata. Što će biti uhvaćeno? Čiji trag će se zabilježiti i koliko kvalitetno?
Za konačno ostvarenje koje se predstavlja promatraču, potrebno je – nakon što je izrađena kutija u čiju će tamnu unutrašnjost prodirati zraka svjetla – ovladati tehnologijom, obaviti precizan izračun prema intenzitetu osvijetljenosti. Ivica u sekundu točno sve bilježi (jedno je snimanje trajalo 53 dana i 13 sati!), nema tu nikakvih tajni. Sve je objašnjeno, nema nepoznanica, pa ipak ozračje očuđenja ostaje jer ga suhoparno tumačenje ne može ukloniti.
Kiš se zalaže za novi život camere obsure koja, “s mogućnostima što ih suvremena tehnologija pruža, postaje snažnija nego ikad; slike koje camere obscure stvara otvaraju nove perspektive stvarnosti, poglede nedostupne svim kamerama koje su se iz nje razvile“. Autor nadalje razjašnjava: „Fotosenzibilne molekule emulzije filma tisuću puta nadmašuju ‘gustoću’ strukture digitalnog mozaika. Pikseli su samo kvadratići (veoma sitni) jednog tona koji je suma svih tonova što ih film zabilježi na maloj površini veličine jednog piksela. Digitalnim snimanjem (skeniranjem) analogne snimke svjetlosni zapis se pretače iz analognog u digitalni medij u kojem se, brzinom nedostižnom za analogni, slika može dovršiti do željene razine i forme. Dakako, pri digitaliziranju analognog izvornika (ovisno o ‘snazi’ digitalne opreme) gubi se dio konciznosti analognog svjetlopisa, ali ta sprega drevnog i suvremenog otvara neslućene kreativne mogućnosti i postavlja nove zahtjeve za usavršavanje novih tehnologija i nove izazove kreativnosti”, te zaključuje: “Svjetlost je najsuptilnija tvar likovnoga stvaranja.”
Ivica Kiš rođen je u Zagrebu 1948. godine, u obitelji fotografa. Školovao se u Zagrebu. Nakon mature, po završetku VIII. gimnazije “Trešnjevka”, 1966. godine upisao je studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu. Zvanje fotografa stekao je 1967. godine, u Školi učenika u privredi. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu 1974. godine, u klasi prof. Božidara Rašice.
