Matišićevo pismo dobro je poznato hrvatskoj kazališnoj publici, na mjestima potpuno oporo i gotovo surovo u svom temeljnom dispozitivu, snažno kontrastirano sa žanrovskim odrednicama komedije ili crne komedije, a opet do kraja iskreno i ogoljeno u svom sadržaju, koji u tom transferu između autora i njegove publike ne štedi baš nikoga. Ovoga pisca na pozornicama uglavnom uprizoruju u realističnom ili čak naturalističkom izvedbenom prosedeu, međutim namjera je redatelja Paola Magellija, u suradnji s njegovom stalnom dramaturginjom Željkom Udovičić, zapravo suprotna i zbog toga izrazito uzbudljiva.

Magelli i Udovičić Pleština će unutar Matišićevog pisma svojim postupkom tražiti procjepe u prostor podtekstualnog ili čak psihodramskog, čime će i osnovni prosede ove predstave biti izmaknut u unutarnje svjetove ženskih junakinja, u kojima će se jasno zrcaliti naša pomalo trusna i neizvjesna sadašnjost, uvijek prije svega spremna, a ovoga puta kroz jedinstveno žensko iskustvo, na teško suočavanje s istinom vremena koju svi zajedno dijelimo i živimo.

Paolo Magelli, jedan od najeminentnijih redatelja ovih prostora, nastavlja svoju dugovječnu, uzbudljivu i po svemu jednu od najznačajnijih suradnji između jednog redatelja i jednog kazališta, kroz inscenaciju nove trilogije Mate Matišića u kojoj su osnovne narativne linije, motivi, a onda i sama unutarnja kompozicija zastupljenih drama povezane sa ženskim likovima i njihovim sudbinama. Na taj način, drame funkcioniraju kao formalno žanrovski i strukturalno odvojene cjeline, povezane likovima koji ih grade i povezuju.

U sigurnom rukopisu Paola Magellija i njegovog autorskog tima suradnja s Matišićem zasigurno će rezultirati uzbudljivom i provokativnom predstavom.

ZKM