Smrt je, čini se, nešto na što nikada ne možemo biti dovoljno pripremljeni. Sučavanje s tugom, poricanje, okrivljavanje i unutarnji gnjev, odgovornost, organizacija sprovoda i neutješni prijatelji, obitelj i Vi sami, te naposlijetku oprost voljenoj osobi koja nas je napustila. Sve ovo utjelovio je Pablo Larrain u izuzetnoj drami Jackie.

Drama je uokvirena oko intervjua magazina Life s Jackie Kennedy nakon ubojstva njenog muža i predsjednika SAD-a a istražuje koliko je ova tragedija utjecala na prvu damu, njenu djecu i Bijelu kuću, neposredno nakon tragičnog događaja.

Jasno je da samo Jackie može znati dubinu tuge koju je pretrpjela gubitkom voljenoga muža no redatelj se ovom prigodom trudi istaknuti što više detalja, unutarnju snagu i emocije koje vode Jackie kroz kaos koji se odvija oko nje.

Natalie Portman u najmanju ruku zapanjujuće dobro utjelovljuje Jackie Kennedy. Ona ne oponaša njen lik kao mnoge glumice do sada. Natalie doslovno ulazi u lik Jackie Kennedy . Ulazi u lik izbezumljene majke koja štiti djecu od povampirenih političara koji proždiru sve oko sebe ne bi li sačuvali naciju od kaosa i prikazali SAD moćnom nacijom čak i u ovako teškim trenucima.

Ima nešto zadivljujuće dok promatramo lik Jacki iz perspektive redatelja Larraina i glumice Portman. Gletatelj će osjetiti nevjerojatno osjetljivo balansiranje tuge, dužnosti i snage koji zrače iz jednog lika.

Iako u filmu značajne role daju Peter Sarsgaard kao Bobby Kennedy i Greta Gerwig kao tajnik Bijele kuće Nancy Tuckerman teško se oteti dojmu kako je ovaj film prije svega umjetnički ples Natalie i Pabla a njihova koreografija je izniman spoj talenta, beskrajnog promišljanja i umjetničke vizije ovih dvoje talentiranih umjetnika. Svaka sekunda ovoga filma zrači napetošću i borbom za unutarnji mir. Film Jackie je svakako začuđujuće djelo koje poput same Jackie Kennedy razbija konvencije i gledatelju donosi stvarne događaje i osjećaje iza zidova Bijele kuće.