Jacques ili pokornost u Kazalištu slijepih i slabovidnih

Jacques, ne pristaje na ispraznost, apsurdnost, grotesknost i repetativnost alograđanskog života kojeg je autor komada pronalazio na svakom koraku.
Jacques ne pristaje na nekritičko ponavljanje obrazaca predaka, na nemogućnost izbora, na predodređenost, ni na grah s kobasicom. Ne pristaje na šešir koji će“zatvoriti dimnjak“ i ukinuti mogućnost da „krene na više“.

Jacques, pun prezira spram pukoj egzistenciji svedenoj na konzumaciju i reprodukciju, odlučno i sigurno odbija ono na što ga se navodi kao jedino ispravno i moguće. Nehomogena obitelj i isto takvo društvo, ujedinit će se u nakani da – svim sredstvima- postigne svoj cilj i pokori Jacquesa kako bi opravdalo vlastite pristanke. Siguran u svoje pravo da bude „takav kakav je“, odupirat će se emocionalnim ucjenama, neće popustiti pred bučnim i dramatičnim gestama, niti pokleknuti pred obećanjima u bolje sutra. No neće se uspjeti oduprijeti otvorenom nasilju smisleno ispražnjenog svijeta koji će, korak, po korak, zatvoriti sve izlaze i obezvrijediti ono istinski živo, autentično, pulsirajuće, sveto: ljubav, strast i poeziju.