Sluškinjina priča od kako se pojavila na HBO-u izazvala je burne reakcije javnosti. Bio je to jedan od onih serijala u koje ne treba ulaziti i uvlačiti se kroz nekoliko nastavaka. Dovoljno je početi gledati i nakon nekoliko minuta ste duboko, duboko urinuti u sve strahote mučenja žena koje možete zamisliti.
Majstorsko pripovijedanje u prvoj sezoni imalo je smjer. Debitirajući samo nekoliko mjeseci nakon što je Donald Trump položio zakletvu kao predsjednik, postojala je i neporeciva korist što je ova serija poslužila kao svojevrsna priča upozorenja.
No, onda je došla druga sezona. Zatim treća sezona. Ono što je počelo kao tupa narativna trauma pretvorilo se u začarani krug previše ležerno nemilosrdnog mučenja da je postalo psihološki otupljujuće. Sluškinjina priča bila je kritički napadač koji se pretvorio u seriju u kojoj su, 10 sati godišnje, žene tukli, silovali i mučili i to se tako ponavljalo i ponavljalo do besvijesti.
Televizijsko zlostavljanje bilo je toliko precizno i nezaustavljivo da je nekako postalo i nepodnošljivo za gledanje, a sve vjerojatno u ime plemenitog pripovijedanja. Prestižno mučenje, nazovimo ga tako. Usred stvarnosti u kojoj je dramatično usporen liberalni napredak, priča je nekako previše stagnirala u svom napretku.
I tako, evo nas, četiri godine nakon prve sezone, tipkam riječi: Četvrta sezona Priče o sluškinji drastično se promijenila, ja bih rekao prema izvrsnom. No to ne bi rekli baš svi gledatelji. Da budemo jasni, kada govorim da je dobro to nije zato što se priča dobro snašla nadograđujući dva strašna godišnja doba koja su mu prethodila. Nije ni u cijelosti zato što se u potpunosti iznova ispričala. To je više povezano s činjenicom da u rijetkim prilikama glupa serija može uspjeti sama po sebi godinama nakon što je prestala biti sjajna, jednostavno prisjećajući se što joj je najbolje polazilo za rukom i dizalo gledanost.
Ideja da gledate ovu sezonu kako istovremeno svijet lagano izlazi iz pandemije davala je poseban štih mučenja na kvadrat, ali problem sa serijom poput The Handmaid ‘s Tale je u tome što je njezina prva sezona bila toliko snažna da ste se uvijek nadali kako upravo sada dolazi nešto veliko, nešto moćno, nešto što će pomesti sve sezone prije nje.
Ispostavilo se da ta nada nije neutemeljena, ali nije do kraja ni ono čemu se većina gledatelja nadala. Nastavljajući s laganim pomacima iz treće sezone, četvrta sezona pokrenula tako dugo željenu promjenu tempa u seriji. Osim konstantnog puštanja brutalnih scena mučenja došlo je do promijene cijelog sustava na serijalu, prisjećajući se onoga što je prvu sezonu učinilo tako uvjerljivom.
Serija čvrsto ukorijenjena u tragovima traume postala je nešto smisleno kada se počela baviti tugom i kako ta tuga otuđuje preživjele od ljudi u njihovim životima. I odjednom je dopustila svojim likovima da osjete katarzu na smislen način. Oni koji su gledali finale znaju to iz prve ruke.
Je li se nakon četiri sezone “Sluškinjina priča ” na vrijeme vratila natrag? Prerano je za takve procjene, ali čovjeku je bilo lijepo vidjeti te žene bijesne i ljute i trodimenzionalne. Činjenica je da velikom broju obožavatelja nije previše dobro sjela činjenica da ova sezona definitivno drugačije obrađuje probleme žrtava i prilazi im na jedan ljudskiji, psihološki način.
Da, trebala nam je ova sezona, kako bi se napravio drastičan rez i u tome se uspjelo, više manje uspješno. Sada je možda vrijeme za onu sezonu koja dolazi kao nešto veliko, moćno, nešto kao finalni udarac.
Bilo je dobro krenuti naprijed, zemljopisno i emocionalno. I da, bilo je dobro vidjeti kako su Rory Gilmore i Peggy Olson “obradili” Freda Waterforda, dijelom i riječi zato što nam je serija dala minutu za disanje između udaraca.
