Maestralna drama Sándora Máraija privukla je redatelja Branka Ivandu da se vrati živom prostoru teatarske scene i s troje sjajnih glumaca postavi predstavu Kad svijeće dogore.

Máraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Márai preskače banalnosti i piše o suštini. A povratak suštini, za sve nas pomalo je zaboravljena kategorija.

Ivanda slijedi Máraijev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i tjelesnih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojima svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe.

 

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA