Kafić Dan – Dorta Jagić

„O čemu god se Dorta Jagić odluči pisati čini to ležerno i pomalo humorno, s pozivanjem na znanje i tekovine prethodnika, ali uvijek s pokrićem nesputane doživljajnosti, rekli bismo metodom vlastite kože.” – Tonko Maroević

Pjesnikinja Tajna razvrgla je zaruke s filozofom Feliksom, kojem je predugo tolerirala vjetropirstvo, prazna obećanja i privrženost čašici. Nakon prekida, Tajna pokušava sklopiti razbijene komadiće svog slomljenog srca i bića. Središnji motiv romana je kafić Dan, u kojem junakinjin nesuđeni zaručnik povazdan visi sa svojim osebujnim kompićima. Kafić Dan kao stvarno ali i simboličko mjesto, iz kojeg Tajna započinje svoju opsežnu potragu za odgovorom o tome što ljude baca u ponor ovisnosti, ali i o vlastitoj prirodi, o lakomislenosti i sklonosti sanjarenju i idealizmu, kao i o privlačenju svim vrstama rubova – rubu života, rubu umjetnosti, rubu znanosti, rubu vjere… U toj vatrenoj i strelovitoj potrazi, s Tajnom putujemo kroz stvarne prostore ulica zagrebačkog kvarta Črnomerca, kroz istarske gradiće, bečke ulice i muzeje, talijanske vrtove, ali i u minule svjetove Tajninog djetinjstva u Sinjskoj krajini i u Brodskoj posavini, s djedovima i bakama koji kroz sjećanja i priče sastavljaju mozaik Tajninog svijeta. Odgovori se traže u dijalozima s pjesnikinjama, piscima i umjetnicima, psihijatrima, kvartovskim svetim ludama, beskućnicama i zagorskim kumicama, s Marijanom Badelom i usamljenim starcem iz doma za starije, ali i u pisanju pisama ljetu, ulici, pješačkoj zebri, kao antropomorfiziranim sugovornicima – sve u potrebi da se dosegne ishodište vlastite osobe, kako bi se ponovno moglo povjerovati u ljubav.

Prvi roman Dorte Jagić, iza koje je čitav nagrađivani pjesnički i prozni opus, napisan je u autoričinu jedinstvenu stilu – rečenicama koje grade slikovite, sočne i lucidne slike, ali ležernim i duhovitim, koje nas i u trenutku najveće proživljene agonije umiju nasmijati iz dubine duše.

Dorta Jagić (1974.) piše poeziju, kratke priče, putopise, eseje i pjesme za djecu. Dosad je objavila pjesničke knjige Plahta preko glave, 1999., Tamagochi mi je umro na rukama, 2001., Đavo i usidjelica, 2003., Kvadratura duge, 2007., Kauč na trgu, 2011., Kafkin nož, 2015. te knjige proze Kičma, 2009.; S tetovažom nisi sam, 2011., leksikon Mali rječnik biblijskih žena, 2013., putopise Prolazi i pukotine, 2015., knjigu eseja Veće od kuće, 2018., slikovnice Inženjer leta na kraju svijeta, 2020. i Tri putnika u zemlju Nut, 2020. Njezine pjesničke knjige te pojedini ciklusi prevođeni su na brojne strane jezike; i uvrštena je u domaće i strane antologije pjesništva. Uz nagradu Goran za mlade pjesnike, 1999., dodijeljena joj je međunarodna nagrada The European Poet of Freedom Award u Poljskoj, 2014., za knjigu Kauč na trgu. Dobitnica je i Goranova vijenca 2017. za cjelokupni pjesnički opus i dostignuća u hrvatskoj književnosti, te nagrade Hrvatskog P.E.N. centra „Višnja Machiedo” za knjigu eseja Veće od kuće, 2019. Dugi niz godina vodi radionice pisanja poezije te prevodi poeziju i prozu s njemačkog i engleskoga jezika. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu.

Izdavač: Ljevak