Hodočašće duše, 800 kilometara do oprosta

Knjiga Sonije Choquette pod nazivom Hodočašće duše izdana je 2015.godine od strane Planetopije. Govori o 800 kilometara dugom hodočašću u Španjolsku na koji se autorica odlučila krenuti nakon što je u kratkom roku izgubila brata i oca, te se nije mogla nositi sa gubitkom. Njeno hodočašće je trajalo 35 dana i svaki dan je hodala od 25 do 30 km. Najčešće se radilo o hodanju od 7 ili 8 sati ujutro pa do 17 sati popodne kada bi odsjela u hostelima koje je unaprijed rezervirala, te kušala lokalnu hranu u restoranima i kafićima u mjestu u kojem se nalazi. Kroz hodanje ona preispituje događaje iz svog života i često se mislima osvrće na svog oca i na brata kojih se povremeno sjeća s određenim antagonizmom, a povremeno s velikom ljubavlju. Preispituje i svoje osjećaje prema mužu od kojeg se planirala rastati, te općenito odnose između nje i ljudi koji je okružuju. Vidljiva je i njena religioznost koju iskazuje svakodnevnim molitvama i čestim obraćanjima Bogu. Glavna misao knjige je oprost o kojem ona često govori i do kojeg dolazi osobnim preispitivanjem.

Budući da se autorica već tridesetak godina bavi duhovnim poučavanjem i održava radionice samopomoći, takav pristup naraciji se i osjeća u knjizi. Knjiga u početku poprilično podsjeća na knjigu autorice Cheryl Strayed pod nazivom Divljina koja je izdana 2012. godine i u kojoj je autorica također opisala svoje pješačenje Stazom pacifičkih vrhova od pustinje Mojave do države Washington, te koja je ekranizirana 2014. godine. Iako je temelj obje priče isti, a to je pokušaj da se oprosti i drugima i samome sebi, način pričanja i samog putovanja je definitivno različit. Dok je Divljina bila knjiga koja me uzdrmala i tjerala da se zamislim nad vlastitim životnim gubicima i koja me nagnala da poželim krenuti na sličan put, Hodočašće duše nije izazvalo takvu reakciju. Priča je napisana plitko, osobna preispitivanja koje autorica proživljava kroz tekst povremeno podsjećaju na monolog tinejdžerice koja je u zamahu puberteta, a njeno otkrivanje spoznaje o vlastitom prošlom životu kao životu viteza templara doima se suvišnim, ako ne i besmislenim.

Knjigu Hodočašće duše se vrlo lako može preporučiti onima koji su skloni čitanju tekstova samopomoći i onima koji se suočavaju sa vlastitim gubicima i životnim poteškoćama kroz vlastitu religioznost i vjeru jer će im takav pristup naraciji zasigurno odgovarati. Onima koji tome nisu skloni, radije preporučujem Divljinu.

Autor teksta: Diana Dokmanović

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *