2021. Zemlja je postigla sumornu prekretnicu: koncentracija ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi dosegla je 150% vrijednosti u predindustrijsko doba, prema Uredu Ujedinjenog Kraljevstva. Da bi spriječio najgore učinke klimatskih promjena, svijet mora smanjiti neto emisije ugljičnog dioksida na nulu do 2050. godine.
Ali čak i kad bismo postigli taj cilj, to ne bi naglo zaustavilo porast temperature, jer treba vremena da se uvide učinci smanjenja CO2 na globalne temperature; negativni učinci globalnog zatopljenja nastavit će se desetljećima. No, možemo li još nešto učiniti za brže smanjenje temperatura?
Istraživanje skupina na Sveučilištu Harvard misli da bi moglo biti moguće postići privremeno smanjenje globalnih temperatura tako da se prilagodi sastav Zemlje gornjoj atmosferi. Istraživači su se nadali da će testirati dio te tehnologije – i održivost njihove teorije – ovog ljeta, u onome što nazivaju Stratospheric Controlled Perturbation Experiment (SCoPEx). Iako je posao zaustavljen, tim se još uvijek nada da će eksperiment krenuti u ne tako dalekoj budućnosti.
Krajnji izvor Zemljine topline je Sunce koje kupa dnevnu stranu planeta u stalnom protoku infracrvenog zračenja. Oko 30% toga atmosfera odbija natrag u svemir, dok ostatak grije planet danju, a noću zrači u svemir. U osjetljivoj ravnoteži koja je vladala u predindustrijsko doba, dolazna toplina točno je nadoknađena količinom izgubljenom u svemir, osiguravajući da prosječne globalne temperature ostanu konstantne.
Danas je problem u tome što emisija CO2 narušava tu ravnotežu upijajući dio topline koja bi trebala biti izbačena u svemir zarobljavajući je u atmosferu. Što više ugljičnog dioksida ima u atmosferi, to više temperatura raste. Dugoročno gledano, ljudi moraju smanjiti količinu ugljičnog dioksida u atmosferi kako bi spriječili najgore učinke klimatskih promjena. Ali drugi procesi mogu proizvesti kratkotrajna smanjenja globalne temperature.
Na primjer, vulkanske erupcije eksplodiraju oblake čestica prašine visoko u stratosferu, gornji sloj atmosfere, tvoreći zaštitni štit koji sprečava da dio sunčeve topline dođe do Zemljine površine.
Osnovna ideja – koja se naziva injekcija stratosferskog aerosola ili SAI – je jednostavna. Zrakoplov koji leti visoko ili helij balon bi izbacivao serije mikroskopskih čestica nazvanih aerosoli u stratosferu na nadmorskoj visini od 20 kilometara ili više – mnogo većoj nego što avioni obično lete. Aerosoli bi ostali suspendirani u zraku, suviše sićušni da bi se mogli vidjeti kao oblaci sa zemlje, ali dovoljno neprozirni da odražavaju djelić sunčeve energije natrag u svemir.
Potrebno je barem još desetljeće istraživanja prije opsežnog oslobađanja aerosola, kažu znanstvenici. test bi mogao uključivati ubrizgavanje oko 1,5 milijuna tona čestica u stratosferu godišnje. Otprilike stotinu zrakoplova trebalo bi kontinuirano letjeti s teretom do visine od oko 20 km.
Međutim, VRI ostaje vrlo kontroverzna. Jedna je briga što su ljudi prije svega stvorili klimatsku krizu pumpajući stakleničke plinove u atmosferu, pa kako onda ljudi mogu biti sigurni da će pumpanje aerosola u nju stvari poboljšati? Iako računalno modeliranje sugerira da je SAI sigurna, još uvijek postoji mogućnost da bi mogla imati nepredviđene nuspojave. Postoji mogućnost da bi to moglo poremetiti vremenske obrasce, naštetiti usjevima smanjenjem količine sunčeve svjetlosti koju dobivaju i – ako se koriste sulfidni aerosoli – oštetiti ozonski omotač.
