Natalia Ginzburg: Obiteljski rječnik

Mjesta, događaji i ljudi u ovoj knjizi su stvarni. Ništa nisam izmislila: a svaki put kad bih, iz stare spisateljske navike, nešto izmislila, odmah bih osjetila poriv da uništim izmišljeno. Stvarna su i imena. Budući da mi je, dok sam pisala ovu knjigu, i najmanja pomisao na invenciju bila nepodnošljiva, nisam mogla promijeniti stvarna imena, koja smatram nerazdvojnim dijelom stvarnih ljudi. Možda nekome neće biti milo što se tako, imenom i prezimenom, spominje u knjizi. Ali na to nemam što reći.

Napisala sam samo ono čega se sjećam. Stoga će, tko ovu knjigu bude čitao kao ljetopis, prigovoriti da sam previše toga propustila. Iako proizlazi iz zbilje, mislim da je treba čitati kao da je roman: odnosno od nje ne valja tražiti ništa više i ništa manje od onoga što može pružiti roman.

I nisam zapisala sve čega sam se sjetila, mnogo sam toga i izostavila, a mnogo se toga ticalo izravno mene. Nisam htjela previše govoriti o sebi. Ovo ustvari nije priča o meni, nego, premda je puna rupa i propusta, priča o mojoj obitelji. Moram dodati da sam u djetinjstvu i mladosti uvijek kanila napisati knjigu koja će govoriti o mojim bližnjima. Ovo je dijelom ta knjiga: ali samo dijelom jer su uspomene nepostojane i jer su knjige utemeljene na zbilji često tek blijedi tragovi i krhotine onoga što smo vidjeli i čuli.

Natalia Ginzburg (Palermo 1916. – Rim 1991.), podrijetlom iz ugledne intelektualne židovske obitelji Levi, jedna je od najvažnijih talijanskih književnica, prevoditeljica i intelektualki dvadesetog stoljeća. Godine 1938. udala se za Leonea Ginzburga, urednika, novinara i književnika, s kojim je zbog snažnih antifašističkih ideja prognana u regiju Abruzzo gdje je prisiljena boraviti od 1940. do 1943. Supruga su joj početkom 1944. u rimskoj kaznionici Regina Coeli mučili i ubili njemački nacisti.

Kao spisateljica debitirala je 1942. pripovijetkom La strada che va in città objavljenom pod pseudonimom Alessandra Tornimparte, a u plodnoj spisateljskoj karijeri objavljivala je pripovijetke, romane, kazališna djela, eseje i književne kritike među kojima ističemo: È stato così (1947.), Tutti i nostri ieri (1952.), Le voci della sera (1961.), Le piccole virtù (1962.), Ti ho sposato per allegria (1966.), Caro Michele (1973.), La città e la casa (1984.) i dr.

Autobiografski roman Obiteljski rječnik donio joj je jednu od najprestižnijih talijanskih književnih nagrada, Premio Strega. Djelovala je i kao političarka te je djelovala kao zastupnica ljevice u talijanskom parlamentu.

Izdavač: Fraktura