Od Budnica do Isključivosti: Kako smo estetiku ponosa zamijenili ideologijom podjela?

Današnji datum, 15. siječnja, u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda upisan je zlatnim slovima. To je dan kada je međunarodna zajednica priznala Hrvatsku kao suverenu državu, dan kada je san generacija postao opipljiva stvarnost. No, dok se prisjećamo tog povijesnog trijumfa, nemoguće je ignorirati gorak okus u ustima koji ostavlja usporedba tadašnjeg društvenog zanosa i današnje estradno-političke kaljuže. Gdje smo točno skrenuli s puta? Kako smo od pjesama koje su ujedinjavale naciju univerzalnom emocijom došli do toga da se domoljublje mjeri isključivo decibelima kontroverznih pokliča i estetikom koja više dijeli nego što spaja?

Estetika nade: Kada su rockeri bili proroci

Početkom devedesetih, hrvatsko domoljublje imalo je posve drugačije lice. Bilo je to vrijeme “budnica”, ali ne onih marševskih, već onih koje su dolazile iz srca urbane kulture. Prljavo kazalište i njihova “Mojoj majci (Ruža hrvatska)” nisu bili samo glazbeni hit; bila je to katarza. Ta pjesma nije trebala urlati uvrede nikome da bi potaknula suze i ponos milijuna. Ona je bila nježna, dostojanstvena i snažna upravo u svojoj suptilnosti.

U to su vrijeme najeminentniji glazbenici, od rockera do opernih pjevača, stali pod zajednički nazivnik Hrvatskog Band Aid-a. Pjesma “Moja domovina” i danas stoji kao nedostižni vrhunac zajedništva. U njoj nije bilo mjesta za ideološko markiranje; ona je bila poziv na očuvanje doma, obitelji i zajedničke budućnosti. Daleka obala, Jura Stublić, Psihomodo Pop – svi su oni tadašnju borbu za slobodu artikulirali kroz moderni, zapadni senzibilitet. Domoljublje je tada bilo sinonim za civilizacijski iskorak prema Europi i svijetu.

Srozavanje u usku nišu

Danas, trideset i koju godinu kasnije, slika je poražavajuća. Domoljublje se u javnom prostoru često reducira na lik i djelo Marka Perkovića Thompsona i upitnu ikonografiju koja se veže uz njegove koncerte. Što se dogodilo?

Prvi faktor je intelektualno i kreativno povlačenje. Urbani rock i pop mainstream, koji su 1991. bili na prvoj crti obrane identiteta, polako su se povukli u apolitičnost ili elitističku šutnju. Nastali vakuum ispunio je žanr koji domoljublje ne interpretira kao univerzalnu ljubav prema rodnoj grudi, već kao plemensku identifikaciju koja se hrani konfliktom.

Kada “Za dom spremni” postane glavni marker pripadnosti naciji, mi zapravo priznajemo poraz. Priznajemo da nismo uspjeli izgraditi identitet na temeljima pobjede u Domovinskom ratu, već da se stalno moramo vraćati u mračnije periode povijesti kako bismo dokazali koliko smo “veliki” Hrvati. To je klasičan primjer srozavanja – od širokog, gjenačkog duha devedesetih, svedeni smo na uski, isključivi simbolizam koji polovicu naroda ostavlja po strani.

Politička instrumentalizacija emocija

Gdje smo zakazali? Zakazali smo u obrazovanju i u institucijama, ali najviše u dopuštanju da domoljublje postane tržišna roba i političko oružje. Političke elite su godinama poticale podjele, svjesne da je lakše vladati ljudima koji se svađaju oko 1941. ili 1945., nego onima koji traže modernu, transparentnu državu.

Domoljublje je danas postalo “buka”. Ono se ne dokazuje plaćanjem poreza, čuvanjem okoliša ili izvrsnošću u znanosti i umjetnosti. Ono se dokazuje busanjem u prsa i pjevanjem pjesama koje u sebi nose klicu isključivosti. Na taj način smo srozali samu definiciju ljubavi prema domovini. Umjesto da ona bude inkluzivna platforma na kojoj gradimo modernu Hrvatsku, ona je postala zid koji nas odvaja od modernog svijeta i, što je još gore, jedne od drugih.

Gubitak “građanskog” domoljublja

Problem s današnjim “thompsonovskim” domoljubljem nije samo u glazbenom izričaju – to je stvar ukusa – već u činjenici da je ono postalo monopol. Ako ne konzumiraš tu vrstu estetike, tvoje se domoljublje dovodi u pitanje. To je opasna stranputica. U siječnju 1992., nitko nije pitao kakvu glazbu slušaš ili iz koje si stranke; bili smo sretni jer postojimo na karti svijeta.

Danas smo dopustili da nam “desničarenje” i domoljublje postanu sinonimi. To je najveća prevara post-ratnog razdoblja. Gdje su pjesme o hrvatskim rijekama koje ne zazivaju ratove? Gdje su budnice o hrvatskim inovatorima, sportašima i radnicima? One su utihnule pred urlikom populizma.

Povratak izvoru

Srozali smo se jer smo postali lijeni. Lakše je mahati zastavom i vikati parole nego graditi društvo u kojem će se svaki građanin osjećati ponosno bez obzira na svoje podrijetlo ili uvjerenja. Zakazali smo jer smo dopustili da najglasniji, a često i najneukiji, postanu arbitri nacionalnog ponosa.

Hrvatska je 1992. godine u očima svijeta bila simbol hrabrosti i civilizacijske težnje za slobodom. Danas, kada se u svijetu spominje naše domoljublje, često se (nažalost, ponekad i s pravom) uz njega vežu pridjevi poput “radikalno” ili “nacionalističko”.

Vrijeme je da vratimo domoljublje onima kojima i pripada – svim ljudima koji vole ovu zemlju. Vrijeme je da prestanemo mjeriti hrvatski identitet kroz prizmu prošlosti i počnemo ga graditi kroz prizmu budućnosti. Ako su nam Prljavci mogli pokazati put 1989., a Band Aid 1991., onda je krajnje vrijeme da stvorimo novu kulturu ponosa koja će biti dostojna onog sna kojeg smo dosanjali na današnji dan.

Zemlja se ne voli samo pjesmom o ratu, voli se poštivanjem njezinih zakona i brigom za njezine ljude. Sve ostalo je samo predstava za mase dok se pravi temelji države polako urušavaju.