Ljubav prema selu Nina z Barbana razumjet će i Slavonac i Dalmatinac. (Lajtmotiv i naslov Pogovora knjizi, Sandre Pocrnić Mlakar)
U romanu Otisci potkova Blažina donosi hvalospjev selu i seljaku, konju, Barbanu i Trci na prstenac, gdje se mogu iščitavati poruke da selo pruža niz prednosti, te da mnogi vide selo kao utočište. Autor ističe i da je ovaj roman ciljano radio, kao dar obljetnici Trke na prstenac i svim njezinim natjecateljima.
Branko Blažina rođen je 1948. u Matuhani, nedaleko od Barbana. Osnovnu je školu završio u Barbanu, Gimnaziju u Labinu, diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Puli i Filozofskom fakultetu u Zadru (Hrvatsko-srpski jezik i jugoslavenske književnosti – povijest). Radio je kao učitelj, dopisnik Televizije Zagreb/Hrvatske televizije te kao savjetnik za odnose javnošću u Kabinetu župana Istarske županije. Prije romana “Otisci potkova” objavilo je knjigu “Prstenac”, ilustriranu kroniku Trke na prstenac, u povodu 30. Trke, kojoj je urednik i jedan od autora. (Wikipedia)
Nino z Barbana srastao je uz zemlju poštujući prirodne cikluse i uživajući u ratarskim poslovima. Ni kad su djevojke govorile da ih ne zanima čovjek koji želi ostati na selu i obrađivati zemlju, Nino je ostajao pri odluci da ne napušta selo jer „nema ništa prirodnije od vezanosti za zemlju i takvoj ljepoti ništa ne može biti ravno“. Kada je prvi put čuo za obnavljanje Trke na prstenac, za Nina prstenac postaje simbol povezivanja barbanske prošlosti i budućnosti, tim više što je priredba prilika da se pohvali svojim mladim konjem Glorijanom. No, njegova susjeda Slavica, s kojom je sanjario o pobjedi na Trci, udaje se za gradskog mladića, a Nino gorčinu rastanka pretvara u ljubav prema konjima, Trci i budućnosti sela i njegov mu se trud životnim obratima vraća na neočekivani način.
Hrvatski romanopisci koji osjećaju i opisuju selo malobrojni su i ne javljaju se često, ali vrlo su popularni jer čitatelje pridobivaju autentičnim emocijama i vjernim opisima seoskog načina života. Branko Blažina pisac je koji progovara glasom suvremenog sela suočenog s urbanizacijom i brani njegovu prostodušnost i tvrdokornu mudrost prema kojoj je vezanost uz zemlju i njezine plodove duboka veza sa samim životom. Blažina nam istodobno približava emotivni život skromnih i marljivih seoskih ljudi, koji bolje razumiju životinje nego blagoglagoljive došljake iz grada i često ne znaju izraziti svoje snažne i burne osjećaje i pokazati iskrenu privrženost i želju.
„Otisci potkova“ Branka Blažine plemenit rukopis, pun iskrenog zanosa i nadahnuća, širokog rječnika u opisivanju ljepote, mirisa i boja zemlje i njezinih plodova te ljepote života na selu, u vinogradima, poljima i mlinovima. Ponos i ukras polja i seoskog načina života je konj, dostojanstvena životinja koja se vraća na istarska polja kao simbol seoskog blagostanja i ponosa.
Roman obuhvaća pedeset godina, od obnavlja Trke na prstenac sedamdesetih godina do današnjim dana. Inspiriran je istinitim događajima, iako se ne bavi stvarnim likovima, već prošlošću i budućnošću Barbana i barbanske priredbe. Formom roman „Otisci potkova“ imitira narodni uzorak pletera, vežući zadnju rečenicu svakog poglavlja uz naslov sljedećeg. Autor svoj prvijenac posvećuje svojim unucima te svim dosadašnjim sudionicima Trke na prstenac i onima koji će to tek postati. (Beletra)
Izdavač: Beletra
