Pisanjem se ne oslobađa tek ona skrivena moć ogoljavanja ljudske duše, već se otvara prostor mišljenja kao traumatski okvir svijesti o nepoznatom i nestalom čovjeku. Vrijeme u kojem književnost još uvijek traje kao svjedočanstvo egzistencijalnog nemira upravo je gotovo istovjetno s paradoksom nestajanja smisla pojedinca u narcističkome društvu spektakla.

Tatjana Gromača u fragmentima ove knjige refleksivne i eksperimentalne proze uspostavlja gustu mrežu usporednih značenja iz formi ispovijedi i imaginarnih dijaloga subjekta s drugom stranom vlastite suvišnosti. Kada jezik postaje jedinim spasonosnim bijegom iz svijeta kao arhipelaga konstruktivnog ludila, sam život poprima auru svečane propasti. – (Žarko Paić)

Tatjana Gromača (Sisak, 1971.), diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i filozofiju. Surađuje s Trećim programom Hrvatskoga radija. Književnu rubriku Ljudi i knjige objavljuje u online časopisu www.prometej.ba.
Prema tekstu kratkog romana Crnac, HNK u Rijeci uprizorilo je 2009. predstavu. Za roman Božanska dječica nagrađena je 2012. godišnjom Nagradom Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a 2013. nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Knjige su joj prevođene na njemački, talijanski, češki, poljski, bugarski, makedonski i slovenski jezik. Do sada je objavila zbirku pjesama Nešto nije u redu?, romane Crnac, Božanska dječica, Bolest svijeta i Carstvo nemoći, reportažne zapise Bijele vrane – priče iz Istre, prozne zapise Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti i Mrtav rukavac rijeke Save.

Izdavač: Sandorf

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA