Naslov bi trebao biti nešto poput More Railway Children, budući da se radnja ovdje pomiče 40 godina unaprijed u odnosu na original iz 1970. godine. Godina je 1944. i Bobbie (Agutter) je sada baka (iako s istom kosom i beretkom) dok sa svojom kćeri (Smith), lokalnom ravnateljicom, čeka dolazak evakuirane djece iz bombardiranog Salforda, u blizini Manchestera.

Bobbie i dalje živi na selu nedaleko od željezničke pruge, a troje djece koje izaberu ona i njezina kćer su, naravno, trojac na koji se priča fokusira. Trinaestogodišnja Lily (Gadsdon) je visoka (ironično, baš kao Agutter) i ima mlađeg brata i sestru.

Ubrzo se smjeste i upoznaju lokalne željezničke kolosijeke, gdje otkriju mladog crnog vojnika američke vojske (Aikens) koji je, užasnut tretmanom crnih vojnika, dezertirao, zadobivši pritom gadnu ranu na nozi. Djeca se urote kako bi ga sakrili od progona vojnih vlasti.

Djeca, prave dobi za svoje likove, sva su dobra (kako se standard maloljetničke glume poboljšao tijekom desetljeća), ali cijeli poduhvat ima dašak deja vu-a, s nekim scenama koje se gotovo ponavljaju od originala. I nedostaje mu stila u prezentaciji i pričanju.

Kao staromodna dječja matineja, međutim, obavlja posao, iako se Agutter, koji izgleda jedva dovoljno stara da bude baka, nedovoljno koristi. Ako vaša djeca mrze Marvelove filmove, ovo bi mogao biti savršen protuotrov za takve superheroje.