Mislili smo da je voda tu još prije deset godina, na temelju otkrivanja opisanih još 2009. godine, ali bilo je prostora za interpretaciju u korištenim valnim duljinama. Sada, koristeći drugu valnu duljinu jedinstvenu za vodu, znanstvenici izvještavaju o prvom nedvosmislenom dokazu vode.

Pod vodstvom astronoma Casey Honniballa iz NASA-inog centra za svemirske letove Goddard, tim znanstvenika odlučio je pogledati valnu duljinu koja bi mogla potvrditi ili poništiti ta otkrića. Infracrveni pojas od 6 mikrometara trebao bi pokazivati ​​liniju koju mogu stvoriti samo dva atoma vodika i jedan atom kisika – ono što se naziva HOH savijanje vibracija.

No, zapravo je jednoznačno otkrivanje u tom opsegu nezgodno. Potrebna je uporaba Stratosferskog opservatorija za infracrvenu astronomiju (SOFIA), posebnog, jedinstvenog teleskopa.

“SOFIA je jedina trenutna i planirana zvjezdarnica sposobna za ova promatranja”, rekao je Honniball za ScienceAlert.

Koristeći FORCAST, tim je pažljivo proučio regiju u kojoj su napravljena otkrivanja od 3 mikrometara – visoke južne geografske širine, oko južnog pola. Tamo su pronašli emisijsku liniju kojoj su se nadali – taj jedinstveni potpis koji je mogla stvoriti samo vibracija savijanja HOH.

Na temelju svojih otkrića, tim procjenjuje količine vode od oko 100 do 400 dijelova na milijun – što je u skladu s detekcijama od 3 mikrometara koje je napravio Mjesečev mineraloški kartograf.

Naravno, na površini Mjeseca nema tekućih jezera koja “prskaju” vodu, a svaka smrznuta voda sublimirala bi se čim bi je sunčeva svjetlost pogodila. No, postoji više načina na koje bi Mjesec i dalje mogao kriti površinske vode.

“Uglavnom mislimo da je voda u staklu”, rekao je Honniball.

“Kad mikrometeorit utječe na Mjesec, on rastopi neki mjesečev materijal, koji se brzo ohladi i formira čašu. Ako već postoji voda, nastala tijekom ili je isporučena tijekom udara, dio vode može se uhvatiti u strukturi stakla dok se hladi.”

U zasebnom radu koji je vodio astronom Paul Hayne sa Sveučilišta Colorado Boulder, znanstvenici su istražili još jednu mogućnost – područja trajne sjene u polarnim kraterima. Na visokim geografskim širinama rubovi visokih kratera stvaraju područja koja sunčeva svjetlost nikada ne dodiruje.

Na tim mjestima temperature nikada ne dosežu oko -163 Celzijevih stupnjeva (-260 stupnjeva Fahrenheita), stvarajući hladne zamke koje bi mogle imati skrivene mrlje vodenog leda.

Koristeći podatke NASA-inog Lunar Reconnaissance Orbiter-a, Hayne i njegovi kolege izračunali su da takvih trajno zasjenjenih površina može biti čak 40 000 četvornih kilometara (15 000 četvornih milja). A 60 posto toga je na južnom polu.

Oba rada imaju vrlo važne implikacije za buduće mjesečeve misije. NASA planira uspostaviti lunarnu bazu u sklopu misije Artemis; ako se u blizini može naći bogat izvor vode, stanovnici Mjeseca mogli bi je iskoristiti za piće, za uzgoj usjeva, čak i za cijepanje pomoću elektrolize za dobivanje vodika za raketno gorivo.