Sjećam se kako sam se šokirao davne 2006. godine kad sam saznao da je, povrh svih njegovih priznanja Pop Superstar, Justin Timberlake postao i glumac.
Njegov komad u Alpha Dogu sigurno nije bio materijal za Oscara, ali pokazao je da je Timberlake imao više potencijala kao glumac nego većina drugih pjevača koji su se okušali u tom dijelu umjetničkog izričaja. Uvijek se činio kao jedan od onih koje bi svi ostali trebali mrziti, ali on je samo prokleto simpatičan.
Zapravo uvijek sam iznenađen kad se pojavi u nekom filmu i iznenadi kao “pravi” glumac a u glavi mi je još uvijek “samo” pjevač.
Palmer započinje kao nešto za što bih mislio da je jedinstveno američka priča, srednjoškolski nogometni heroj koji je krenuo pogrešnim putem ali i pošteno otplatio svoj dug. Vraćajući se u svoj rodni grad .. u ovom slučaju nakon 12 godina boravka u zatvoru susreće neka stara i nova lica.
Pretpostavljam da su zapravo samo detalji priče jedinstveno američki (srednjoškolski nogomet, itd.), Jer na kraju dana sve su te priče samo različiti pogledi na povratak rasipnog sina. U svakom slučaju, Eddie Palmer (Timberlake) vraća se kući i kroz niz događaja postaje odgovoran za dječaka koji se zove Sam (Ryder Allen). Sam je drugačiji, iskreno, da je odrastao u progresivnijem području 2020. ne bi se osjećao toliko drugačije, ali ovo je mali, zatucani, grad u srednjoj Americi, u kojemu i djeca i odrali ovog dječaka neumorno maltretiraju jer više voli “ženske” stvari , poput igranja s princezama i šminkanja. Igrom slučaja Eddiu se pruži prilika promijeniti život i on ju objeručke prihvaća nastojeći ne previše se uklopiti u sredinu u kojoj živi.
Timberlake još uvijek napreduje kao glumac, i premda ne odgovara u potpunosti baš ovoj ulizi i fali mu izvjesna doza sirovosti, on ipak za svaku pohvalu fantastično odrađuje ulogu glavnog aktera filma. Njegova gluma u niti jednom trenutku nije žilava i zatvorski kruta pa se trenutak kada dobije očinski nagon za dječaka taj prelaz omekšavanja ne vidi toliko jasno koliko bi mogao (a možda i trebao).
Zabrinjavajuće je znati da velik dio ovog filma vjerojatno zvuči istinito za neke ljude, a sama ispričana priča je poprilično mučna i stvara nemir iako ju film pokušava prožvakati kroz ispreplitanje drugih životnih nedaća i obveza.
Osim Timberlakea koji (naglašavam) opet fantastično odrađuje posao, mladi Ryder Allen, koji glumi Sama, iznenađujuće je učinkovit za nekoga u njegovim godinama. Ne bih se iznenadio da ću u budućnosti čuti više o ovome klincu. Ostatak glumačke ekipe kvalitetno je odradio sve slojeve ljudskih sudbina i klasa koje se može naći u jednom ruralnom gradiću. Nisu spektakularni ali ne može se pronaći niti jedna mana zbog koje bi film izgledao lošiji. Juno Temple, zaista je kraljica niskobudžetnih filmova i to mislim u potpuno pozitivnom kontekstu. Ovaj put glumi majku narkomanku što joj stvarno odlično ide.
Film o nasilju i netrpeljivosti nad onime što je drugačije od nas, definitivno je aktualna tema. Kada se to zapakira u solidno dobru glumu i priču dobijete film Palmer koji se uistinu isplati pogledati.
