Hodao sam jednom, međimurskom zemljom.
Sa zebnjom mi oči usnule pa broje.
Kraj obale zvijezde obasjale noći.
Sred ravnice ništa, samo snovi stoje. (Iz pjesme Negda sveta, Ivana Sokača)
Knjiga Ivana Sokača Rosa napisana je isključivo u formi pjesama u prozi. Riječ je, dakle, o kratkim lirskim prozama, kratkom književnom hibridnom obliku koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze. Pjesma u prozi jest pjesma, a njezina se poetičnost ili liričnost, kao i u ovoj knjizi Sokača prepoznaje kao neuobičajena prisutnost lirske tematike i ritma, slikovlja i figura u proznom obliku …. Pjesme u prozi pisane su nevezanim, proznim slogom; pjesnik spaja iskustva stiha i proznog iskaza, tragajući za novim sintaktičkim i semantičkim rješenjima, Dakle, Sakač napušta metričke zakonitosti stiha i ovo svoje pjesničko pismo piše u grafičkom obliku proze dokazujući da žanrovi u književnosti nisu eksluzivni koncepti. Ove pjesme u prozi Sokača tematski su čvrsto užlijebljene u smjeru lirske obrade životno važnih iskustava čovjeka današnjice. Tako on u svom pjesničkom pismu piše o ljudskim tragovima i djelima, tom nepovratnom slijedu koji se proteže prema unazad, ali i prema budućnosti, a piše i o srdžbi, strahovima, strepnjama, zebnjama, tugama, neminovnostima, strahovima, mržnji, te o ljubavi, vjeri, nadama i mogućnosti izbora kojom stazom poći, iako se pred nama često javljaju labirinti.
Čitajući Sokačevo pjesničko pismo Rosa u čitateljskoj avanturi susrećemo se s ponovno odsanjanim snovima i jutrima koja slijede, demonima koji se hrane sjećanjima i sjenama koje izazivaju jezu, »sjenama nemirnih, izgubljenih duša«, surovima i besramnima koji igraju svoje role, poslušnicima i s hrđom u zraku i krvavim očima koje se plaše svjetlosti, borama na obrazu i snjegovima na banatskim ravnicama. Sokač suptilno iskazuje osjećanja dok vrijeme pred nama korača, uz etide hladne listopadske noći i ples odsjaja kiše, kada u praskozorje »vile harfe sviraju«, s koferima punim tuge »pod turobnim balkanskim nebom«, s koferima koji »uvijek mirišu na put«, dok se čuju krici grješnika i očajnika, uz mirise koji bude sjećanja, kao što je »miris života jutarnjeg neba«, ali i banatske juhe koji se zimi probija i »grije zidove« i zavlači u svaki kutak sobe, pjesnik nas vodi stazama punim kamenja i pukotina sve do »labirinta noći«, pokušavajući saznati »zbog čega je vrijeme izmučeno?« (iz pogovora Zvonka Sarića)
Ivan Sokač (dipl. ekonomista), rođen je u Beogradu 15. III 1975. godine. Po vokaciji poeta i prozni pisac, član je Udruženja književnika Srbije, zastupljen u zbornicima, antologijama i dobitnik regionalnih priznanja za svoj umjetnički rad. (Wikipedia)
Izdavač: „NIU Hrvatska riječ“ iz Subotice
