Postoje filmovi koji ostaju s vama nakon što se svjetla ponovno upale. Stalno razmišljate o njima, njihovi likovi vam ne napuštaju misli, dok se počinjete pitati što biste učinili da ste ikada bili na njihovom mjestu, svjedočili njihovim opasnostima, iskusili njihove poteškoće i prolazili kroz iste izazove i mučne izbore koji bi oblikovali vaš život jednom zauvijek.

Pohod Alice Diop u narativno filmsko stvaralaštvo je film koji pripada ovoj kategoriji – uznemirujući, upečatljiv i provokativan film koji nas poziva da postavimo teška pitanja bez lakih odgovora na vidiku. Možda uopće nije poanta pronaći odgovore, već zaroniti duboko u svoje duše, postavljajući si ključna pitanja o roditeljstvu, generacijskim traumama i kako naše neizgovorene rane iz prošlosti mogu imati dugotrajan utjecaj na naše buduće odluke.

No prije svega, ovo je film o majčinstvu, sa svim njegovim složenostima, agonijom i, u mnogim slučajevima, traumatičnim utjecajem. Još od We Need to Talk About Kevina nijedan film nije doista uspio otkriti koliko je užasno roditi kad si već izranjavana duša. Dok vidite svoje dijete kako oživljava, prianja uz vas, gleda vas kao svog spasitelja u neodoljivom, čudnom svijetu, gubite dijelove sebe, stapajući se s tim novim stvorenjem i ponovno razvijajući, možda snažno, svoj osjećaj identiteta. Ali ponekad, dio vas, onaj dio koji je dugo zvao u pomoć, pukne – a što će se dogoditi nakon toga ostaje samo nagađati.

Sudska drama koja namjerno postaje klaustrofobična, Sveti Omer je priča o mladom piscu koji prisustvuje suđenju ženi optuženoj za ubojstvo svoje 15-mjesečne kćeri. To je užasan zločin, koji je osvojio naslovnice i izazvao medijsku pomamu. Odlučivši prisustvovati svim sjednicama suđenja, Rama (koja je i sama trudna) pronalazi jake paralele između priče te žene i sebe. Kako dublje ulazi u slučaj, njezine vlastite traume počinju se vraćati na površinu, posebice njezin problematičan odnos s majkom. Snažno se poistovjećuje s optuženom ženom, a seanse joj počinju uzimati popriličan danak.