Steve Buscemi se vraća za kameru sa svojim prvim dugometražnim filmom u 15 godina (“Slušateljica”, prikazan prvi put na festivalu u Veneciji 2022.), i moram priznati, bez obzira što nisam ranije vidio njegove režije, “Slušateljica” me nije ni izdaleka iznenadila onako kako sam očekivao. Umjesto toga, dobio sam nešto daleko realnije i dublje nego što bih ikada mogao zamisliti. Scenarist Alessandro Camon (“Hitac u glavu”) pronašao je način da snimi “film o COVID-u” koji se ni izdaleka ne osjeća tako, a istovremeno se bavi užasnim stanjem svijeta u kojem živimo, pogoršanim pandemijom. Film baca svjetlo na jedno od najzahvalnijih zanimanja na planeti i zaista pokazuje koliko je ljudskost krhka, te kako nešto tako jednostavno kao glas može spasiti nekoga, i doslovno i figurativno.
Priča se usredotočuje isključivo na Beth (Tessa Thompson), jednu od mnogih, kako kasnije saznajemo, koji primaju telefonske pozive od ljudi u nekoj vrsti nevolje. Beth koristi lažno ime radi vlastite sigurnosti i savjetuje osobama s kojima razgovara da također ne daju svoja prava imena. U ovakvom poslu nitko nikada ne može znati kakav će poziv dobiti. Nema načina da se zna. Niti jedan dan nije isti. Sve što mogu je znati da se trude iz svega srca ostaviti pozitivan utjecaj na život osobe na drugoj strani linije. Ovaj posao može ostaviti veliki trag na jednu osobu, slušajući svaki dan sve probleme s kojima se drugi bore, ponekad uspješno pomažući, a možda ponekad i ne mogući spasiti osobu. To je zastrašujući posao koji ne dobiva dovoljno poštovanja.
Film nas polako uvodi u Bethin svijet, prikazujući njenu rutinu i interakcije s kolegama. Vidimo je kako se priprema za rad, stavlja slušalice i ulazi u svoje emocionalno neutralno “radno ja”. Svaki poziv je novi izazov, a ona mora brzo procijeniti situaciju i odlučiti najbolji način komunikacije s osobom na drugoj strani. Neki zovu zbog osamljenosti, neki zbog straha, a neki zbog očaja. Njihove priče su raznolike i dirljive, a film nam polako otkriva i Bethinu vlastitu priču, njene radosti i boli, kako se emocionalno nosi s teretom slušanja tuđih nevolja.
Iako se radnja uglavnom odvija u centru za pomoć putem telefona, film ne djeluje klaustrofobično. Buscemijev režiserski stil je jednostavan, ali učinkovit, koristeći blisko snimanje da nam pokaže emocije na Bethinom licu i glasu. Scenarij je inteligentan i emocionalno rezonantan, a Tessa Thompson daje izvanrednu izvedbu, portretirajući Bethinu empatiju, snagu i ranjivost.
“Slušateljica” nije samo film o jednom zanimanju, već i o ljudskoj povezanosti, o tome kako su nam u teškim vremenima potrebni jedni drugima. To je film koji će vam ostati u mislima dugo nakon što ga pogledate, i podsjetiti vas na važnost slušanja i osjećajnosti prema drugima.
