U samoći sazrijeva ono što je originalno, smiono i začudno lijepo, pjesma. Ali u samoći sazrijeva i nešto suprotno tome, nešto nerazmjerno, apsurdno i nedopušteno, napisao je jedan od najvećih njemačkih pisaca, nobelovac Thomas Mann u svojoj noveli Smrt u Veneciji.

Novela, koja je široku popularnost stekla zahvaljujući kultnome Viscontijevu istoimenu filmu iz 1971. godine, nedvojbeno nosi vlastito autorovo pesimistično i razarajuće proročanstvo, njegovu tipičnu refleksivnost te prvenstveno neumornu potragu za idealom ljepote.

Cjelovečernji dramski balet, protkan rafiniranom, tankoćutnom glazbom Gustava Mahlera, čija remek-djela tako dobro izražavaju krajnje ljudske osjećaje i stanja, posve je nova plesna interpretacija Mannova literarnog majstorstva. Autorica kroz imaginarnu atmosferu neprekidnoga gibanja duše suptilno ulazi u kompleksni univerzum emotivna putovanja, pulsirajućega treperenja neprimjetne unutarnje sile Erosa i radikalnog kontrasta sadržana u literarnome predlošku.