“Radi baš ono što sam mu upravo zabranila i još me gleda u oči”. Ukoliko imate malo dijete vjerojatno ste se zatekli već nekoliko puta kako nekome, misleći na svoje dijete, izgovarate ovu rečenicu. Ova rečenica, koju roditelji često u nevjerici izgovaraju, je već toliko rasprostranjena i učestala među roditeljima da je zaslužila mjesto naslova u jednom od poglavlja knjige “Sve smo pokušali”, francuske psihologinje Isabelle Filliozat.
“Sve smo pokušali” je priručnik za roditelje s vrijednim savjetima o tome kako bez muke i sukoba preživjeti razdoblje od djetetove 1. do 5. godine, te kako na tom turbulentnom putovanju zvanom roditeljstvo prebroditi sve djetetove ispade protivljenja, plača i bijesa.
Autorica priručnika vješto spaja svoja vlastita majčinska iskustva, uobičajene probleme roditelja, najnovija neuroznanstvena otkrića o razvoju dječjeg mozga te objašnjenja iz moderne psihologije.
Međutim, autorica upozorava i na to da roditelji često donose ishitrene zaključke i očekuju da je rješenje njihovih problema univerzalno. Tijekom jedne od autoričinih konferencija jedna je majka zatražila mikrofon i upitala: “Kako reagirati na ispade bijesa trogodišnjaka?”, što je, kako autorica ističe, uobičajeno roditeljsko pitanje. No, odgovor je da ne postoji univerzalan način za rješavanje ispada bijesa trogodišnjaka jer ne postoji niti univerzalan razlog zbog kojeg je dijete bijesno. Dječji bijes svaki put može izazvati nešto drugo i po tom pitanju djeca nisu puno drugačija od odraslih. Jedina je razlika ta što su odrasli naučili primjereno izražavati svoje emocije, dok djecu to tek trebaju naučiti roditelji.
Djeca često nisu sposobna niti shvatiti upute koje se odraslima čine vrlo jasnima jer je dječji mozak još u razvoju i često se događa da djeca roditeljske upute ne shvaćaju, shvaćaju ih samo djelomično, ili ih u potpunosti shvate krivo. Ukoliko roditelj djetetu zabrani da dira ormarić riječima: “Ne diraj taj ormarić”, može se dogoditi da u dječjoj glavi ta uputa zvuči upravo suprotno, odnosno: “Dotakni taj ormarić.” Kako je to moguće?
Prije nego što navrši dvije godine, djetetova je inteligencija prvenstveno “senzomotorička”, to jest, ona proizlazi iz fizičke osjetilnosti i pokreta. Radeći zabranjeni pokret, dijete koristi svoju osjetilno-motoričku inteligenciju da bi usvojilo verbalni naputak, kao da ga želi ponoviti svojim tijelom. Drugim riječima, dijete se želi uvjeriti da uputa “Ne diraj taj ormarić” uistinu znači da dijete ne bi trebalo dirati taj ormarić. Iz djetetove perspektive situacija je jasna, dijete je odmah učinilo što je roditelj od njega tražio, odnosno dotaknulo je ormarić, i sada mu nije jasno zašto se roditelj na njega ljuti. U tom trenutku roditelj treba djetetu jasno dati do znanja da prestane dirati ormarić i nježno objasniti djetetu da mu je upravo zabranio to što je dijete maloprije učinilo.
U knjizi “Sve smo pokušali” možete pronaći još vrijednih savjeta kako biste osvijestili dinamiku odnosa roditelja i djeteta te svoje ponašanje usmjerili na rješenje situacije. Svako poglavlje donosi neki problem, odnosno poznatu situaciju iz roditeljskog života, objašnjenje doživljaja djeteta, osvjetljavanje situacije iz kuta moderne znanosti i psihologije, te prijedlog za rješavanje situacije iz perspektive pozitivnog roditeljstva kojeg objašnjava autorica, a ocrtava ilustratorica Anouk Dubois, terapeutkinja za psihomotorne poremećaje te trenerica učinkovite komunikacije.
Izdavač: Egmont