Žuta ptica , redatelja Alexandrea Moora, ima za cilj predstaviti drugu (izmišljenu) stranu ratovanja u Iraku i Afganistanu početkom 2000. godine. Sa samo nekoliko bitnih scena podsjeća na one već viđene u Američkom snajperu no ovdje se ipak radi o nečemu drugačijem. Film je manje akcijski upakirana radnja a više sporo goruća drama. Iako je većina misterija prilično predvidljiva, iskustvo je još uvijek stresno i srčano, te neprestano gura gledatelja u postavljanje jasnog pitanja: “Što se to tamo dovraga dogodilo?”

Dvojica mladih ročnika završavaju vojni kamp i bivaju raspoređeni u postrojbe za odlazak na bojište. Na jednom obiteljskom okupljanju prije odlaska Brandon naivno obećava Danielovoj majci kako će osobno osigurati da se njen sin vrati kući živ.

Kada primi misteriozno pismo svoga sina nakon što ju je Američka vojska obavijestila o njegovu nestanku u bitci stvari se ozbiljno zakompliciraju a majka pokušava shvatiti što se to zapravo dogodilo.

Rješenje misterioznog nestanka i naknadnog javljanja nije sve što se čini čudnovatim u ovome filmu. Gubitak povjerenja u sve likove, nedostatak informacija od nadređenih te tko je sve upleten u sinov nestanak, samo su neka od pitanja koja zaokupljaju majku ali i gledatelje. Ako Daniel nije uspio dovršiti svoje pismo prije nestanka, tko ga je onda dovršio i zašto?

Film nije osobito briljantna priča i svakako ga ne možemo svrstati u klasike ovoga žanra no svakako ima određenu težinu i jasno odražava patnju ljudi ostavljenih u pozadini čitave priče, obitelji i prijatelja koji doma proživljavaju agoniju neprestanog proživljavanja kronične tjeskobe i iščekivanja.

Uključivanje i usredotočenost na žene u životima muškaraca koji idu u bitku također je vrlo osvježavajući moment ovoga filma. Budući da se dvije vremenske linije odvijaju zajedno, postaje jasno da je obitelji također teško gotovo kao i vojnicima i zapravo su jednako umorni od onoga što čini nepremostivu bitku tuge, zbunjenosti i dubokog razočarenja.