Prije deset godina Rolo Tomassi objavio je svoj debitantski album Hysterics. U tome trenutku, njihova glazba zvučala je poput sajma koji se spušta niz stepenice. I nakon toga se susreće s na drugim sajmištem te zajedno stvaraju zaglušujuću rapsodiju zvuka. Bila je to radosna buka, poprilično pitak kolaž pjesama razuzdanih mladih ljudi koji su željeli slomiti glazbene granice i stvoriti nešto novo. Ono što u počecima možda nije zvučalo ok bilo je početak nečega što je potrajalo dugi niz godina.

Novi album: Vrijeme će umrijeti … (Time Will Die…) je sasvim zadovoljavajući uradak za slušanje, s duljim pjesmama koje omogućuju bendu da se slobodno prepušta svakom novom eksperimentalnom nagonu za stvaranje drugačijeg zvuka. Contretemps potiče Eve Spencein bijesni vokal na divlju iskonsku izvedbu koja u konačnici završava nježnom baladom. Alma Mater i Whispers dobro se podudaraju u stvaranju hardcore bijesnih sekvenci s bujnim melodičnim sekcijama. A s mnogim pjesmama, koje teku jedna iza druge, ovaj album zvuči kao epizoda s više dijelova sastavljena isključivo od razbacanih fragmenata koji se nastoje uredno posložiti u smislenu cjelinu. A također, bez sumnje, album je složen kao i njihova dugogodišnja karijera.