Velika dvorana HNK u Varaždinu, Drugi koncert, nedjelja, 8. prosinac 2019.19:30 sati. Latica Honda-Rosenberg, violina i umjetničko vodstvo

Program:

J. Sibelius: ROMANCA za gudače u C-duru, op. 42

A. Panufnik: KONCERT ZA VIOLINU I GUDAČKI ORKESTAR (1971.)
Rubato
Adagio
Vivace

B. Bartók: DIVERTIMENTO za gudački orkestar, Sz. 113; BB. 118
Allegro non troppo
Molto adagio
Allegro assai

Latica Honda-Rosenberg je jedna od najistaknutijih predstavnica mlade generacije violinista današnjice. Nakon što je osvojila srebrnu medalju na natjecanju Čajkovski u Moskvi 1998. godine, osigurala si je međunarodnu karijeru. Glazbeni časopis „The Strad“ tada je o njoj pisao ovako: „Njezina sigurnost i snaga volje jako podsjećaju na Heifetza. Njezin glazbeni izričaj, kao i način sviranja, je elokventan, izražajan, nježan i raznovrstan, ukratko prekrasan i podižući“.
Latica Honda-Rosenberg je kći hrvatske violončelistice i japanskog pjevača, odrasla u Njemačkoj i počela je svirati violinu s četiri godine. Već s devet godina je postala učenica Tibora Varge u glazbenoj školi Detmold. Nastavila je vježbati sa Zakharom Bronom u Madridu (u Escuela Superior de Música Reina Sofia) i u Musikhochschule Lübeck.
Kao solistica je debitirala u sklopu programa „Debut on Deutschland-Radio” u pratnji njemačkog simfonijskog orkestra iz Berlina na Philharmonie Berlin 1989. godine. Od tada se pojavljivala kao solistica na koncertima brojnih orkestara (Orchestra of the Beethovenhalle Bonn, NDR Radio Philharmonic Orchestra Hanover, MDR Symphony Orchestra Leipzig, Stuttgart Chamber Orchestra, Lausanne Chamber Orchestra, Lucerne Symphony Orchestra, Zurich Chamber Orchestra, Orchestra National de Belgique, Russian State Orchestra, Tokyo Symphony Orchestra, Prague Chamber Orchestra and Czech Philharmonic Orchestra).
Osim što izvodi barokne solističke koncerte, Latica Honda-Rosenberg rado svira djela Mozarta, Beethovena, Brahmsa, Čajkovskog, ali i Bartoka, Šostakoviča i Prokofjeva. Ništa manje drago nije joj izvoditi manje poznate koncerte kao one Roberta Schumanna, Wolfganga Korngolda i Jacquesa Loussiera.
Od 2000. godine, Latica Honda-Rosenberg snima ekskluzivna izdanja za kuću Oehms Classics. Tri CD-a s djelima Blocha, Prokofjeva (komorna glazba), Šostakoviča i Čajkovskog (solo koncerti) su već dostupna. „The Strad“ je proglasio CD-om mjeseca njezino izdanje s komornom glazbom Ernesta Blocha.
Osim koncertnih aktivnosti diljem svijeta, Latica Honda-Rosenberg od 2003. godine predaje violinu. Prvo je bila profesorica na Musikhochschule u Freiburgu. Održava master classove u Njemačkoj, Italiji (na Gustav Mahler Academy), Francuskoj, Hrvatskoj, Portugalu i Izraelu (na Keshet Eilon Summer Course). Od travnja 2009. godine, predaje na berlinskom sveučilištu (Berlin University of the Arts).

Jean Sibelius, rođen na današnji dan 1865. godine, finski je skladatelj kasnog romantizma čija je glazba imala važnu ulogu u stvaranju finskog nacionalnog identiteta. Najvažniji dio njegovog stvaralaštva čine sedam simfonija u kojima je razvijao vlastiti glazbeni izričaj. Uz simfonije, skladao je i veliki opus za glas i klavir čiji se tekstovi temelje na finskom mitu o stvaranju svijeta Kalevala, a najpoznatije njegovo djelo je simfonijska poema Finlandia.
Sibelius je petminutnu minijaturu Romanca skladao 1903. godine, tijekom rada na dvije verzije popularnog violinskog koncerta. Za razliku od većine njegovih značajnijih djela, šarm Romance potječe iz njezine jednostavne karakteristične melodije, uz učinkovitu i jednostavnu upotrebu gudačkog orkestra. Nastala u romantičnom stilu ranijeg skladateljevog opusa, ova je skladba očito nastala pod snažnim utjecajem Čajkovskoga koji je bio veliki Sibeliusov uzor.
Opus 42. izvorno je naslovljen Andante i nosio je to ime kroz prvih pet godina svog postojanja, a naziv Romanca dobio je prilikom objavljivanja 1908. godine. Skladba se sastoji od tri glavna dijela: spori Andante početak, brži srednji dio i na kraju još jedan spor dio. Srednji dio se razlikuje u tempu, ali melodijski čini jedinstveno dopadljivo djelo koje oduševljava široku publiku.

Andrzej Panufnik (1914. – 1991.) bio je jedan od vodećih poljskih skladatelja, a kao dirigent ključan u ponovnom osnivanju Varšavske filharmonije poslije Drugog svjetskog rata. Ipak, zbog stalnih glazbenih zahtjeva režimske politike, prebjegao je u Ujedinjenu Kraljevinu 1954. godine i uzeo britansko državljanstvo. Nakon kratkog perioda u kojem je djelovao kao dirigent Simfonijskog orkestra grada Birminghama, potupno se posvetio skladateljskom radu.
Koncert za violinu i gudački orkestar skladao je na zahtjev jednog od najvećih violinista 20. stoljeća – Yehudija Menuhina. Panufnik je zapisao o djelu: “kada me je Yehudi Menuhin zamolio da skladam za njega, odmah sam imao na umu njegove jedinstvene duhovne i poetske osobine i osjećao sam da trebam osigurati vozilo koje bi prenijelo ove rijetke darove, a ne zasjenilo njegovu duboku nutarnju muzikalnost virtuoznim pirotehnikama”. Koncert ima duge, pjevne solističke melodijske linije, tretirajući violinu kao pjevajući instrument. Izbor gudačkog orkestra također je u funkciji isticanja solističke dionice, kao i postizanja željene boje i teksture. Koncert je skladan u tri stavka. Rubato počinje kvazi kadencom izgrađenom od trozvuka, koju zatim preuzima orkestar kao pratnju, dok solist uvodi dugu cantilenu karakteriziranu ponovljenom silaznom sekvencom od dva intervala – male sekunde i velike terce. Zatim slijedi nova, sinkopirana tematska ideja izgrađena od trozvuka. Glazbeni tijek ponovno donosi solo cantilenu, a stavak završava skraćenom kvazi kadencom. Za razliku od ostala dva stavka, prvi stavak je vrlo fleksibilan u tempu (kako je naznačeno i u njegovom naslovu) kako bi solist imao veću slobodu interpretacije. Adagio je izgrađen od izmjeničnih molskih i durskih trozvuka koje prvo predstavlja orkestar, a zatim preuzima solist. Stavak je skladan apsolutnom jednostavnošću, ali s mnogo poetskog sadržaja, ponovno dajući solistu priliku za vlastitu ekspresiju. Vivace nastavlja istraživačko korištenje malih i velikih terci, a zrcalne melodijske linije izgrađene su kao osmišljeni odraz prvog stavka. U ovom gotovo plesnom pokretu, zadatak solista je prenijeti najhumanije osjećaje radosti, vitalnosti, pa čak i smisla za humor. U cijelom Koncertu prevladava duboko emocionalna atmosfera nostalgije. U određenim dijelovima mogu se jasno čuti reference na Poljsku folklornu glazbu (2. tema u 1. stavku, srednji dio 2. stavka i glavna tema finala) koju karakterizira tipična slavenska melankolija.

Divertimento za gudački orkestar je posljednja Bartókova skladba nastala neposredno prije njegovog bijega iz Mađarske i imigracije u SAD tijekom izbijanja Drugog svjetskog rata (1939.). Djelo je nastalo na narudžbu Bartokóvog patrona Paula Sachera, švicarskog dirigenta koji je naručio i izveo stotinjak skladbi istaknutih kompozitora 20. stoljeća. Upravo je Sacher naručio Bartókovu proslavljenu Glazbu za žice, udaraljke i čelestu za desetu godišnjicu Baselskog komornog orkestra, koji je osnovao i vodio. Samo tri godine kasnije, naručio je i novo, manje zahtjevno djelo za ansambl od dvadeset dva svirača. Naime, Bartókova prethodno naručena djela bila su mu previše izazovna, stoga je Sacher tražio nešto u duhu osamnaestog stoljeća, nešto jednostavnije. Rezultat je bio Divertimento za gudački orkestar, BB 118. koji je Bartók skladao u nevjerojatnih petnaest dana.
Djelo se sastoji od tri stavka. Prvi stavak (Allegro non troppo) je svojevrsni valcer sa specifičnim utjecajima romske glazbe korištenjem različitih modusa i netradicionalnih ljestvica, a osobito u ritmici obogaćenoj korištenjem neobičnih naglasaka i sinkopiranog ritma. Stavak je skladan u sonatnom obliku kao odraz skladateljevih neoklasicističkih težnji. Način orkestracije također odražava svojevrsni homage baroku: postoji jasan kontrast tekstura između male grupe solista i tutti orkestra, koji podsjeća na barokni concerto grosso. Stavak je harmonijski izrazito kromatski i modulativan. Drugi stavak (Molto adagio) je vrlo polagan i mračan. Iako je skladan je u trodijelnom obliku, harmonijski i melodijski ovaj stavak čini odmak od tradicionalnog neoklasicističkog stila, povremeno rastežući tonalitet do ruba atonalitetnosti. Imitacijom triju tema, često dok drugi glas tek treba dovršiti svoju melodijsku frazu, Bartók stvara disonantni zvuk, produbljen oštrim dinamičkim kontrastima. Treći stavak (Allegro assai) je brzi, plesni stavak u obliku ronda, harmonijski puno manje disonantan od prethodnog stavka. Prepun je imitacija, a tekstura je i ovdje dobivena kontrastiranjem zvuka grupe solista i cijelog orkestra. Unutar stavka pojavljuje se troglasna fuga koja kulminira solo kadencom violine evocirajući karakteristike romske glazbe. Skladba završava brzim dijelom koji podsjeća na kasnije Bartokóve gudačke kvartete. Možda je najveći izazov s kojim se suočavaju izvođači ovog djela, razumijevanje Bartókove glazbe koja je već u vrijeme svog nastanka postigla “ozbiljan” status koji zaslužuje, a s tim poštovanjem jača i fokus na strukturu glazbe, njezine retoričke snage, kao i njezine visoko razvijene tonalne i ritmičke elemente.
Valentina Badanjak Pintarić

Sastav orkestra:
Violine: Dunja Bontek, Ivana Penić Defar, Anđelko Ilčić, Saša Borčić Reba, Tanja Tortić, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko Vinceković, Dragana Tomić, Ivana Žvan
Viole: Marija Andrejaš, Danijel Rušec, Anamarija Šir, Magda Skaramuca
Violončela: Krešimir Lazar, lea Sušanj Lujo, Matej Ilčić
Kontrabas: Helena Babić