Drugi koncert, nedjelja 4. prosinac 2022.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Anđelko Krpan, violina
Ivo Lipanović, dirigent

Program:

Felix Mendelssohn: Simfonija br.4 u A-duru op.90 – Talijanska
Allegro vivace
Andante con moto
Con moto moderato
Saltarello. Presto

Tomislav Uhlik: Četiri zimska dana za violinu i orkestar (praizvedba)

Sergej Prokofjev: Simfonija br. 1 – Klasična
Allegro
Larghetto
Gavotta. Non troppo allegro
Finale. Molto vivace

Anđelko Krpan je diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u razredu Kristijana Petrovića te diplomirao i magistrirao na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost u Beču u razredu Dore Schwarzberg. Usavršavao se na majstorskim tečajevima pod vodstvom Yfraha Neamana i Igora Ozima te na Menuhin Academy u švicarskom gradu Gstaadu. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima se ističu 1. nagrada na Međunarodnom violinističkom natjecanju Alpe-Adria u Italiji (1988), nagrada na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml u Zagrebu (1993), nagrada HGZ-a za 1989. godinu, nagrada Muzičke omladine Ivo Vuljević za najboljeg mladog glazbenika Hrvatske u 1993. godini te diskografska nagrada Porin 2002. Godine 1999. odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a 2008. dobio je nagradu Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika. Od 1990. do 1993. bio je član Bečke komorne filharmonije. Jedan je od utemeljitelja i prvi violinist gudačkog kvarteta Sebastian. Od 1993. bio je član, a 1997-2002. koncertni majstor Zagrebačkih solista. 2002-2006. bio je koncertni majstor orkestra opere HNK u Zagrebu. S gudačkim kvartetom Sebastian, pijanisticom Nadom Majnarić te violistom Markom Generom snimio je deset nosača zvuka za izdavačku kuću Croatia Records. Profesor je violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Ivo Lipanović je studirao dirigiranje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Nakon što je 1986. godine pobijedio na natjecanju mladih dirigenata u Zagrebu, angažiran je kao zborovođa u HNK Split s čime započinje njegova briljantna karijera opernog, oratorijskog i orkestralnog dirigenta, podjednako uspješnog u domovini i inozemstvu. Nastupao je u svim nacionalnim hrvatskih kazališnim kućama te ravnao Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom te Makedonskom filharmonijom, orkestrima Nordwestdeutschen Philharmonie, MDR Sinfonie Orchester Leipzig i drugima. Njegova je inozemna karijera započela 1995. godine s pozivom da ravna Verdijevom operom Don Carlos u Južnoj Koreji u Seulu. Slijedi mjesto generalnog umjetničkog ravnatelja Državne opere (2001–2003) u Ankari te mjesto umjetničkog ravnatelja festivala u Aspendosu. U Italiji je stalno prisutan od druge polovice 90-tih godina, pretežno postavljajući i ravnajući djelima romantičkog opernog repertoara. Kao operni dirigent također je gostovao u Deutsche Oper u Berlinu, zatim u Opera de Nica, National Arts Center Orchestra u Ottawi, Narodnom pozorištu u Sarajevu, Operi u Skopju te u Opera Nationala Romana Iasi. Surađivao je s mnogim svjetskim opernim zvijezdama kao što su José Carreras, Matti Salminen, Barbara Hendricks, Svetla Vassileva, Paolo Coni, Paoletta Marrocu, Fiorenza Cedolins, Inva Mula, Denyce Grave. U dva je navrata bio ravnatelj Opere HNK u Splitu (1992-98. i 2014-2019) te u razdoblju 1992-1998. umjetnički ravnatelj glazbenog programa Splitskog ljeta. U diskografskoj aktivnosti valja istaknuti nosač zvuka na kojem se nalazi oratorij De civitate libertatis veritas (Istina o gradu slobode) Đele Jusića na stihove msgr. Želimira Puljića i Luke Paljetka, zatim ciklus madrigala za djevojački zbor i instrumentalni ansambl Spiriti eccellenti Petra Bergama (1998) te nosač zvuka Il Bel Sogno s opernim arijama u izvedbi sopranistice Inve Mule uz Zagrebačku filharmoniju (2009).

Simfoniju br. 4 u A-duru op. 90 je Felix Mendelssohn (1809-1847) započeo skladati tijekom putovanja po Italiji 1830-31. Dovršio ju je po povratku u Berlin u jesen 1832, a na narudžbu Filharmonijskog društva u Londonu. Tamo je pod ravnanjem skladatelja 13. ožujka 1833. s ogromnim uspjehom i prvi put izvedena. Talijanska – kako ju je sam autor nazvao ili „plavo nebo u A-duru” kako ju je jednom opisao – simfonija nije programska, a glazbenim materijalom, osim u zadnjem stavku, čak nije ni vezana za Italiju. Evocira skladateljev doživljaj mediteranske otvorenosti, vedrine i umjetnosti. I iako odiše lakoćom, sam proces skladanja bio je težak i iscrpljujući te mu je prema vlastitom priznanju „…donio mnoge gorke trenutke”. Godinu dana nakon praizvedbe, naime, preradio je drugi, treći i četvrti stavak, a sljedeće i prvi te je u tako prerađenoj verziji ponovo izvedena 1838, također u Londonu. Nije međutim dozvolio tiskanje partiture i izvedbu u Njemačkoj te joj se zadnjih deset godina života stalno vraćao, uređivao je i mijenjao. Tek četiri godine nakon njegove smrti je Ignaz Moscheles, jedan od njegovih učitelja i dirigent koji je ravnao londonskom izvedbom 1838, simfoniju priredio za tisak i u toj se verziji danas izvodi. Nemogućnost dosega, stalno izmicanje konačne verzije simfonije pa onda iz toga i neodlučnost i odgađanje njene objave možda ni ne trebaju čuditi, ako se imaju u vidu sva iščašenja klasičnog okvira koja ona donosi. Zvukom i teksturom prozračna, na prvi je pogled klasicistička replika. Međutim s mnogo zbunjujućih elemenata – od tonalnog plana, preko motivičko-tematske povezanosti unutar i između stavaka do formalnih rješenja. Prvi i zadnji stavak su u sonatnom obliku, oba s nizom odstupanja do moglo bi se reći slobodnog shvaćanja te forme. Prvi stavak tako u provedbi donosi treću temu u molu koja će se pojaviti i još jednom opsežno razraditi u reprizi. Finalni je stavak, čiji se motivičko-tematski materijal temelji na kombinaciji talijanskih plesova saltarella i tarantelle, pak u istoimenom molu (a-molu) pri čemu je i njegova druga tema u molskoj dominanti, a nakon ekspozicije koja se ne ponavlja, slijedi provedba do kraja stavka – jasne reprize nema. U oba stavka je motivički materijal obje teme tijesno povezan – druga tema proizlazi iz materijala prve. Drugi stavak prati shemu skraćenog polaganog ronda s dvije teme pri čemu je drugi nastup glavne teme provedbenog karaktera, a na mjestu njenog zadnjeg nastupa je codetta s njenim motivičko-tematskim elementima. Treći stavak je složena pjesma i karakterom blizak Haydnovom menuetu. Iako u Talijanskoj simfoniji gotovo ništa nije novo, štoviše, uglavnom je sve već viđeno, pogotovo kod Beethovena, sakupljeno na jednom mjestu daje novu perspektivu. Tako „…najvedrija skladba koju sam do sada napisao… i najzrelija stvar koju sam ikad napravio”, nosi pogled puno dalje, do mjesta kojeg je skladatelj, neprestano joj se vraćajući, mogao samo naslutiti.

Tomislav Uhlik (1956) je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završio studij teorijskih glazbenih predmeta i dirigiranje. Njegov opus obuhvaća preko sto djela za razne ansamble – zborove, tamburaške i harmonikaške orkestre, komorne sastave te simfonijski i simfonijski puhački orkestar. Posebno su mu zapažena djela skladana u folklornom stilu, od kojih su neka u izvedbi ansambla Lado, u kojem je kao glazbeni voditelj započeo profesionalnu karijeru, obišla svijet. Dobitnik je niza priznanja i nagrada od kojih se ističu Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski za 1998. godinu te Nagrada Porin za životno djelo 2020. godine.
Kao dirigent je djelovao pretežno u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, u kojem je premijerno izveo nekoliko opereta i mjuzikla poput Kneginje čardaša i Grofice Marice te Kralj je gol i Tko pjeva zlo ne misli. Gostovao je u HNK u Zagrebu i Osijeku, vodio Mješoviti pjevački zbor Lira, a povremeno je ravnao i Simfonijskim orkestrom HRT te Simfonijskim puhačkim orkestrom HV. Od 2002. do umirovljenja 2022. radio je kao nastavnik na Odsjeku za glazbenu kulturu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.
Prema riječima skladatelja „skladba Četiri zimska dana nastala 2021, zaključak je svojevrsne tetralogije o godišnjim dobima koju sam za različite instrumentalne skupine postupno stvarao u duljem vremenskom razdoblju (Četiri jesenska dana, 2010, Četiri proljetna dana, 2012, Četiri ljetna dana 2015). Po svom obliku to je koncert za violinu i orkestar, u kojem sam, u četiri stavka (dana) nastojao oslikati za nas tipično zimsko ozračje s Božićem kao središnjim događajem. U njemu se javljaju i folklorni obrasci iz mojih ranijih originalnih djela ili obrada kao što je primjerice Uspavanka malom Isusu (narodni napjev iz Istre) u trećem stavku. Djelo sam posvetio Anđelku Krpanu, jednom od mojih najbližih i najpoticajnijih suradnika.”

Jednu od svojih najpopularnijih i najčešće izvođenih skladbi, Prvu simfoniju u D-duru, ili kako ju je sam nazvao, Klasičnu simfoniju je Sergej Prokofjev (1891-1953) dovršio u proljeće 1917. Vrijeme je to jednog od njegovih najintenzivnijih i najplodnijih stvaralačkih razdoblja u kojem nastaju još 3. i 4. klavirska sonata, 1. violinski koncert i Visions fugitives za klavir te započinje rad na 3. klavirskom koncertu, vrijeme u kojem preusmjerava i nanovo profilira svoj skladateljski jezik, odmičući se od oštrih disonanci i eksplozivne zvukovnosti koje su mu svojevremeno pribavile „ugled” zločestog dečka ruske glazbe te time zaključujući prvo stvaralačko razdoblje definitivno ga potvrđujući odlaskom u inozemstvo 1918. gdje će ostati sljedećih 18 godina. Ideja za skladbu po svoj prilici seže u 1913. godinu kada je kao student dirigiranja radio na Haydnovim simfonijama i kada je vjerojatno nastala i Gavotta – treći stavak simfonije. S druge strane u svojoj autobiografiji piše kako je započeo pisati simfoniju kako bi se riješio ovisnosti o klaviru: „Do tada sam uvijek skladao za klavirom. Primijetio sam međutim da je tematski materijal skladan bez klavira često bolji… Poigravao sam se s idejom da napišem cijelu simfoniju bez klavira, misleći da bi takvo djelo imalo prirodnije i transparentnije boje. Tako je nastao projekt simfonije u stilu Haydna. Budući da sam kod Čerepnina svladao Haydnovu tehniku, mislio sam da bi na ovo putovanje bez klavira bilo lakše krenuti na poznatom stilskom terenu.” Napisana je za orkestar koji veličinom i sastavom odgovara Haydnovom ili orkestru skladatelja Mannheimske škole. Kao i njen klasični uzor, ima četiri stavka – prvi i posljednji su u sonatnom obliku, drugi je polagan, lirski, trodijelan, a treći umjesto menueta donosi grublju Gavottu. Raspored dijelova i tema unutar stavaka također odgovara klasičnom obrascu. Pomaci nastaju u harmonijskim rješenjima (nizanjem nesrodnih tonaliteta), fraziranju (slobodno i često mijenjanje dužine fraze), melodijskom konceptu (artikulacija neuobičajna za klasicističke skladatelje) i instrumentaciji koja je u osnovi pregledna i prozračna, ali istodobno iznalazi nove boje i zvukovnosti. (tematski materijal u registru koji za instrument u kojem se iznosi nije uobičajen). Te stalno nove vizure standardnog klasičnog harmonijskog, melodijskog, formalnog, strukturalnog i teksturnog okvira rezultirale su skladnim spojem klasičnog i suvremenog idioma – simfonijom kakvu bi napisao Haydn da je početkom 20. stoljeća bio živ.

Nataša Maričić

Violine: Ivana Penić Defar, Dunja Bontek, Anđelko Ilčić, Petar Haluza, Dorotea Božić Palašek, Saša Borčić-Reba, Martina Sačer, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko Vinceković, Jakov Šredl, Melita Šafran, Dragana Tomić
Viole: Marija Andrejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Bišćević, Danijel Rušec, Marta Balenović
Violončela: Krešimir Lazar, Sara Novoselić, Matej Ilčić, Mihael Vorel
Kontrabasi: Helena Babić, Karlo Čeh, Juraj Herceg
Flaute: Dani Bošnjak, Jelena Hadaš
Oboe: Dario Golčić, Antonio Haller
Klarineti: Domagoj Pavlović, Božidar Ladašić
Fagoti: Petar Križanić, Anita Magdalenić
Rogovi: Bank Harkay, David Vlah
Trube: Tomislav Ratković, Zvonimir Lazar
Harfa: Mirjana Krišković
Timpani: Rupert Čunko