Danas navečer u 19:30 u koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu Varaždinski komorni orkestar održat će treći koncert u sezoni 2021./2022. Na programu su djela F.
Mendelssohna, P. I. Čajkovskog i J. Suka, a kao solistica na violončelu nastupit će Kjana Pačko. Koncetni majstor orkestra bit će Mario Korunić, koji je preuzeo i umjetničko vodstvo programa.
Felix Mendelssohn: Simfonija za gudače br.2 u D-duru
Allegro
Andante
Allegro vivace
Petar Iljič Čajkovski: Varijacije na rokoko temu za violončelo
i orkestar op.33 u A-duru
(obrada za gudače Audun G. Vassdal)
Moderato quasi Andante – Thema. Moderato semplice –
Var. I: Tempo della Thema
Var. II: Tempo della Thema
Var. III: Andante sostenuto
Var. IV: Andante grazioso
Var. V: Allegro moderato
Var. VI: Andante
Var. VII: Coda – Allegro vivo
Josef Suk: Serenada za gudače op.6 u Es-duru
Andante con moto
Allegro ma non troppo e grazioso
Adagio
Allegro giocoso, ma non troppo presto
Kajana Pačko (Split, 1985) je glazbeno obrazovanje započela na Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu u klasi Vladimira Lukasa, a već s četrnaest godina upisuje studij violončela na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Valtera Dešpalja. Školovanje nastavlja na Visokoj školi za glazbu Hans Eisler u Berlinu kod Troelsa Svanea i Fransa Helmersona te na salzburškom Mozarteumu kod Clemensa Hagena. Usavršavala se na majstorskim tečajevima kod uglednih violončelista kao što su David Geringas i Gary Hoffman, a važne glazbene impulse dobiva i zahvaljujući predavanjima komorne glazbe kod umjetnika poput Ulf Wallina, Menahem Presslera, Tabee Zimmermann te članova gudačkih kvarteta Hagen i Artemis. Već u vrijeme studija je nastupila na najznačajnijim pozornicama Europe poput Berlinske filharmonije i Konzerthausa, a kao solistica je surađivala s orkestrom Cappella Academica, Orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkim solistima, Hrvatskim komornim orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom, Orkestrom HNK Split i Dubrovačkim simfonijskim orkestrom.
Dobitnica je prvih nagrada na državnim natjecanjima, Međunarodnom natjecanju Alpe-Adria u Goriziji, Boris Pergamenschikow Preis u Berlinu, Rektorove nagrade, te Nagrade Darko Lukić i Judita. Do sada je objavila tri nosača zvuka: dva u izdanju Croatia Records – Journey through Europe uz Danijela Detonija na klaviru s djelima Griega, Poulenca i Papandopula 2014. i Bach+ 2017. godine te jedan 2018, također uz Danijela Detonija na klaviru u izdanju belgijske izdavačke kuće Le Chant de Linos s djelima Schumanna, Brahmsa, Dohnányia i Mačeka. Od 2015. podučava na Visokoj školi za glazbu i kazalište Felix Mendelssohn Bartholdy u Leipzigu. Intenzivno surađuje s hrvatskim skladateljima poput Tomislava Olivera i Frane Đurovića, koji su na njenu narudžbu skladali djela za violončelo solo, praizvedena na rovinjskom BaRoMus festivalu. Od 2021. je članica klavirskog trija Clara Haskil, te umjetnička ravnateljica međunarodnog festivala klasične glazbe ZAGREBplus u produkciji Hrvatskog glazbenog zavoda.
Mario Korunić (Zagreb, 1964) jedan je od vodećih hrvatskih violinista koji redovito gostuju kao solisti i koncertni majstori Varaždinskog komornog orkestra. Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Milana Barića (do 1981) i na Državnom konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski u Kijevu u klasi Bogodara Kotoroviča te s pohvalama diplomirao 1988. Usavršavao se na majstorskim tečajevima kod Henrika Szerynga i Yfraha Neamana i surađivao s uglednim dirigentima. Godine 1978. osvojio je prvu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju mladih glazbenika, 1985. je bio prvi hrvatski finalist u povijesti Međunarodnog violinističkog natjecanja Vaclav Huml u Zagrebu, a 1991. osvojio je treću nagradu na Međunarodnom violinističkom natjecanju Rodolfo Lipizer u Italiji.
Djelovao je kao koncertni majstor orkestra Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Hrvatskoga komornog orkestra, a od 1990. je vođa dionice drugih violina Minhenskoga komornog orkestra. Kao solist je nastupao uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Ensemble del Arte, Minhenski komorni orkestar i Varaždinski komorni orkestar. Godine 1999. utemeljio je grupu Gitanes Blondes s kojom svira balkansku, klezmer i keltsku narodnu glazbu s kojom nastupa diljem svijeta i snima vrlo uspješne nosače zvuka. Do sada je sedam puta gostovao kao koncertni majstor, solist i umjetnički voditelj programa pretplatničkih koncerata Varaždinskog komornog orkestra, svaki put s pomno osmišljenim programom.
U razdoblju od 1821. do 1823. je Felix Mendelssohn (1809-1847) napisao niz od dvanaest simfonija za gudače. Prve je dakle napisao kad je imao dvanaest, a posljednju kad je imao četrnaest godina. Nastale su u vrijeme kada je učio kontrapunkt i kompoziciju kod Carla Friedricha Zeltera i očituju utjecaj skladatelja prema kojima su učenik i učitelj dijelili duboko poštovanje: Johanna Sebastiana i Carla Philippa Emanuela Bacha te Haydna, Mozarta i Beethovena. Lepršave i šarmantne, briljantan su spoj barokne monotematičnosti, motoričnosti i polifonije s jasnom formalnom periodizacijom i fraziranjem te preglednom harmonijom povezanih s romantičkim zanosom.
Izvedene su u kući skladateljevih roditelja u kojoj se okupljala ne samo berlinska nego i evropska intelektualna elita pribavivši mu očekivanja koja odgovaraju čudu od djeteta, a kada ga je njegov učitelj Zelter predstavio svojem prijatelju, velikom piscu J.W. von Goetheu kojega se mladi skladatelj duboko dojmio, i usporedbu s Mozartom.
Simfonija za gudače br.2 u D-duru je kao i većina tih ranih simfonija za gudače trostavačna. Sva su tri stavka monotematična, a njihove se teme temelje na istoj motivičkoj jezgri (rastavljen trozvuk sa skokom u oktavu). Vanjski su stavci brzi u baroknoj dvodijelnoj formi – drugi je dio razrada materijala iz prvog dijela sa završetkom sličnim ili identičnim prvom dijelu. Središnji stavak u polaganom tempu je trodijelan s imitativnom provedbom teme koja vrlo često nastupa u retrogradnom i inverznom obliku.
Varijacije na rokoko temu za violončelo i orkestar op.33 u A-duru je Petar Iljič Čajkovski (1840-1893) napisao na prijelazu s 1876. na 1877. Skladba je prvi put izvedena krajem 1877. u Moskvi, a pod ravnanjem Nikolaja Rubinsteina praizveo ju je Wilhelm Fitzenhagen kojem je skladba posvećena i kojeg je Čajkovski pri pisanju konzultirao oko solističke dionice. Fitzenhagen je u velikoj mjeri utjecao i na izgled skladbe u kojem se ona danas najčešće izvodi. U vrijeme praizvedbe je Čajkovski naime bio u inozemstvu, a čelist je prigodom izvedbe promijenio redoslijed varijacija te izbacio repeticije u temi i posljednju varijaciju. Te je izmjene izdavaču predstavio kao autorizirane od skladatelja pa je tako skladba u tom obliku objavljena. Izvorna verzija je objavljena tek sredinom 50-tih godina prošlog stoljeća i od tada se skladbu može čuti u obje verzije.
Varijacije su prvo skladateljevo djelo za violončelo i orkestar i jedno od rijetkih u kojima se služi varijacijskim principom. Temu je Čajkovski sam osmislio i iako ukazuje na ležernost galantnog sloga, u potpunosti, kao uostalom i varijacije, spada u kasni romantizam i nepogrešivo ukazuje na skladateljev stilski idiom. Nakon teme slijede varijacije kroz koje skladatelj majstorski mijenja njen karakter. Varijacije su iznimno zahtjevne za izvođača budući da gotovo nema predaha ni između ni unutar varijacija, mjesta na kojima bi mogao „odahnuti” te da se u velikoj mjeri odvijaju u visokom registru.
Jedan od Dvorakovih najdarovitijih i najdražih učenika, kasnije i zet, je svakako bio violinist i skladatelj Josef Suk (1874-1935). Iako u početku pod snažnim utjecajem romantizma, posebice Dvoraka, zbog čega su ga također cijenili i Dvorakovi pokrovitelji Johannes Brahms te bečki kritičar i autor prve suvremene estetike glazbe Eduard Hanslick, Suk je, uz Vitezslava Novaka i Leoša Janačeka, jedan od najznačajnijih predstavnika češke moderne. Težište Sukovog stvaralaštva je na orkestralnoj glazbi.
Tu se posebno ističe upravo Serenada za gudače op. 6, studentsko djelo koje se danas smatra jednim od najznačajnijih djela romantičkog repertoara za gudački orkestar, a koje se po raspoloženju i majstorstvu može staviti ravnopravno uz bok serenadama Dvoraka, Griega ili Čajkovskog. Nježna, vedra i sunčana, privlačnih, pjevnih melodija i majstorskih promjena harmonijske perspektive, skladba je opsežna, koncipirana u četiri stavka temeljena na trodijelnom formalnom obrascu s težištem na polaganom „noćnom” trećem stavku . Nastala u ljeto 1892, u cijelosti je s ogromnim uspjehom prvi put izvedena 1895. na Praškom konzervatoriju pod ravnanjem Antonina Bennewitza.
Nataša Maričić
Violine: Mario Korunić, Dunja Bontek, Ivana Penić Defar, Anđelko Ilčić, Petar Haluza,
Dorotea Božić Palašek,Saša Borčić Reba, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko
Vinceković, Jakov Šredl, Melita Šafran,
Viole: Marija Andrejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Bišćević, Danijel Rušec,
Violončela: Krešimir Lazar, Lea Sušanj Lujo,Matej Ilčić,
Kontrabasi: Helena Babić
