Suvremeni hrvatski skladatelj Vjekoslav Nježić, pripadnik srednje generacije hrvatskih autora, generacije bogate uglednim imenima (S. Bradić, D. Bukvić, F. Đurović, O. Jelaska, K. Seletković, V. Čop i drugi), ali podjednako bogate i skladateljskim estetikama, jer svatko od njih omeđuje vlastiti umjetnički svjetonazor, pogled na stvaralački čin, i neka zajednička uporišta ili paralelizmi gotovo da se ne čine mogućima.
Temeljno je pitanje što su elementi prepoznavanja, po čemu se prepoznaje vlastitost stvaralaštva Vjekoslava Nježića?
Izbor od četiri orkestralna djela, od kojih tri uz elektroniku, nastao je u razdoblju između godina 1999. i 2017. Riječ je, dakle, o gotovo dva desetljeća stvaralaštva, u kojem je razdoblju Nježić skladao i niz drugih djela pisanih za različite sastave, pa bi i ona mogla – neka više, neka manje – afirmirati temeljne značajke Nježićeva skladateljskog izraza.
Čitka rukopisa, prividno jednostavna, oslonjenog na tradicijska pravila zapisivanja glazbe, ali u biti kompleksnog kada ga se nastoji razumjeti kao tumača autorovih ishodišnih ideja, Nježić je skladatelj koji iznimno pazi na jasnoću zapisa, jer očekuje da će posredovanjem njegove jasnoće do slušatelja doprijeti i temeljne misli koje taj zapis izražava.
(Erika Krpan)

Cantus, 2019.