Zabranjeno kukanje

Živimo u složenim post tranzicijskim uvjetima u državi koju iz dana u dan napuštaju čitave obitelji, gdje nema dovoljno posla i gdje se osjećaj besperspektivnosti može opipati zatvorenih očiju.
U takvim okolnostima ljudima uistinu nije lako. Teško krpaju kraj s krajem i svaki mjesec je noćna mora plaćati račune uz stvarno niske plaće. Što im dakle preostaje nego se nekome izjadati, nadajući se da će brige biti manje a računi niži i da će sve dobro proći.
Česte su stoga žalopojke u stilu svakodnevnih jadikovki i kukanja. Postao je to stil života i obrazac ponašanja, a samim tim i uobičajeni način komunikacije.
„Nikad gore nije bilo“, „Ništa se ne isplati raditi“, „Da sam znao otišo bi kao i drugi u Njemačku“. Česti su odgovori pojedinaca.
Kukanjem se bave ne samo pojedinci već i cijele radne sredine.
I kad nekog zapitaš kako je, kako poslovi? Odgovori su u stilu „ Jedva krpam kraj s krajem“ „Poslujem s pozitivnom nulom“ i tako redom.
Suprotno od očekivanja osoba koje kukaju, njihovo ponašanje stvara negativno ozračje koje se širi kao tsunami i na kraju svi bježe od takvih osoba i sredina.
„Odgovor nije u kukanju i sumornom pogledu na život. Pravi put nije udaljiti se od svijeta ili se boriti protiv svega što nas okružuje, nego popravljati stvarnost počevši od onoga što jesmo, od našega srca, od naših odnosa.“ Kako kaže Papa Franjo u predgovoru knjige koju vam predstavljamo.
Salvo Noe: Zabranjeno kukanje
Izdavač: Verbum