Postoji li inteligentni život negdje drugdje u svemiru? To je pitanje o kojem se raspravlja stoljećima, ako ne i tisućljećima. Ali tek nedavno smo imali stvarnu priliku dobiti odgovor na to pitanje, s inicijativama kao što je (Search for Extraterrestrial Intelligence) korištenjem radioteleskopa za aktivno slušanje radijskih poruka izvanzemaljskih civilizacija.
Što možemo očekivati da ćemo otkriti ako ove pretrage uspiju? Sumnjamo da je mala vjerojatnost da se radi o malim zelenim čovječuljcima.
Pretpostavimo da postoje drugi planeti na kojima je život započeo i da je slijedio nešto poput darvinističke evolucije (što ne mora biti slučaj). Čak i tada, vrlo je malo vjerojatno da bi se napredak inteligencije i tehnologije odvijao potpuno istim tempom kao na Zemlji. Ako bi značajno zaostajao, tada taj planet očito ne bi otkrio nikakve dokaze o izvanzemaljskom životu našim radioteleskopima. Ali oko zvijezde starije od sunca, život je mogao imati prednost od milijardu godina ili više.
Ljudska tehnološka civilizacija datira tek tisućljećima (najviše) – i može proći još samo jedno ili dva stoljeća prije nego što ljude, sastavljene od organskih materijala kao što je ugljik, nadvlada ili nadmaši anorganska inteligencija, kao što je AI. Snaga računalne obrade već raste eksponencijalno, što znači da će AI u budućnosti možda moći koristiti mnogo više podataka nego danas. Čini se da slijedi da bi tada mogao postati eksponencijalno pametniji, nadmašujući opću ljudsku inteligenciju.
Možda bi početna točka bila poboljšati se genetskom modifikacijom u kombinaciji s tehnologijom – stvaranjem kiborga s djelomično organskim i djelomično anorganskim dijelovima. Ovo bi mogao biti prijelaz na potpuno umjetnu inteligenciju.
Stoga moramo reinterpretirati Drakeovu jednadžbu, koja je uspostavljena 1960. kako bi se procijenio broj civilizacija u Mliječnoj stazi s kojima bismo mogli potencijalno komunicirati. Jednadžba uključuje različite pretpostavke, kao što je koliko planeta postoji, ali i koliko dugo civilizacija može ispuštati signale u svemir, a procjenjuje se na između 1000 i 100 milijuna godina.
Ali životni vijek organske civilizacije može trajati najviše tisućljeća, dok bi njezina elektronička dijaspora mogla trajati milijardama godina. Ako to uključimo u jednadžbu, čini se da možda postoji više civilizacija nego što smo mislili, ali da bi većina njih bila umjetna.
Možda bismo čak željeli ponovno razmisliti o pojmu “vanzemaljske civilizacije”. “Civilizacija” označava društvo pojedinaca. Nasuprot tome, izvanzemaljci bi mogli biti jedinstvena integrirana inteligencija.
Kako se svemir razvija, inteligentne vrste mogu postati nedokučivo pametne. Samo uzmite svoju budućnost. Na kraju će se rađanja i smrti zvijezda u našoj galaksiji odvijati postupno sporije, sve dok se ne potresu dok se Mliječni put sudari s galaksijom Andromeda za otprilike milijardu godina. Krhotine naše galaksije, Andromeda i njihovi manji suputnici unutar naše lokalne skupine galaksija nakon toga će se skupiti u jednu amorfnu galaksiju, dok će se ostaci galaksija udaljiti od nas i na kraju nestati.
Ali naš će se ostatak nastaviti rotirati mnogo dulje – dovoljno vremena, možda, da se pojavi civilizacija koja bi mogla posjedovati ogromne količine energije, čak i iskoristiti cijelu masu galaksije.
Post-ljudske inteligencije također mogu biti u stanju izgraditi računala s ogromnom procesorskom snagom. Ljudi su već u stanju modelirati neke prilično složene pojave, kao što je klima. Pametnije civilizacije, međutim, mogu biti u stanju simulirati živa bića – sa stvarnom svijesti – ili čak čitave svjetove ili svemire.
U konačnici, fizička stvarnost mogla bi obuhvatiti složenosti koje ni naš intelekt ni naša osjetila ne mogu shvatiti. Neki elektronički “mozgovi” mogu jednostavno imati sasvim drugačiju percepciju stvarnosti. Niti možemo predvidjeti niti razumjeti njihove motive. Zato ne možemo procijeniti označava li trenutna radijska tišina iz svemira stvarno nepostojanje drugih “bića” u svemiru ili svemir vrvi životom koji mi jednostavno ne možemo dokučiti i razumjeti.
