Je li sve što znamo i doživljavamo, uključujući i samu stvarnost, simulacija koju je stvorio neki nevidljivi i nespoznatljivi entitet? Ovu ideju, poznatu kao hipoteza simulacije, prvi je postavio profesor sa Sveučilišta Oxford Nick Bostrom 2003. godine.
No nudi li hipoteza simulacije uvjerljiv argument ili je samo zanimljiva hrana za razmišljanje? Hajde da vidimo.
Pretpostavimo da će naša računala nastaviti rasti sve snažnija, učinkovitija i sposobnija. Recimo da u nekom trenutku u dubokoj, dubokoj budućnosti (da bi ovaj argument funkcionirao, nije važno kada će se to točno dogoditi), izgradimo neko smiješno računalo veličine planeta — računalo toliko moćno da bi moglo simulirati cijeli naš svemir, rekreirajući svu fiziku, kemiju i biologiju koju doživljavamo u svijetu prirode.
Ako također pretpostavimo da je svijest svijest, bez obzira na to gdje se nalazi (u organskom ili digitalnom mozgu), tada će svi simulirani entiteti unutar računala koji steknu svijest doživjeti svijet koji se ne razlikuje od našeg.
Nakon što naši potomci naprave takvo računalo, neizbježno će stvoriti bezbroj simuliranih bića – samo pokušajte izbrojati koliko se stvorenja u video igrama pojavilo i nestalo otkako smo prvi put razvili tehnologiju. Vrlo brzo će broj simuliranih svjesnih mozgova koji žive u računalu znatno nadmašiti organske mozgove koji žive u stvarnom svemiru. Ako se to na kraju dogodi, preostaju nam tri mogućnosti:
1. Naši potomci (ili druga inteligentna bića u svemiru) nikada neće moći razviti tehnološku sposobnost vjerne simulacije kozmosa.
2. Naši potomci (ili druga inteligentna bića u svemiru) će razviti tehnologiju, ali će odlučiti ne simulirati kozmos.
3. Velika većina svih svjesnih entiteta, uključujući i vas, živi u simulaciji.
Argument o simulaciji najnoviji je u dugoj tradiciji filozofskog mišljenja koje dovodi u pitanje konačnu prirodu stvarnosti koju doživljavamo. Kroz vijekove filozofi su se pitali je li naša stvarnost konstrukt zlonamjernog demona ili živimo u nečijem snu. To je krajnji oblik skepticizma i korisno je podsjetiti se da postoje ograničenja za empirijsko proučavanje prirode.
Dopušteno vam je podići ruke i reći da ne znate koja je mogućnost najvjerojatnije točna. Također vam je dopušteno raspravljati za jednu opciju u odnosu na drugu. Na primjer, možete reći da računala nikada neće biti dovoljno moćna da vjerno simuliraju svemir ili da će napredne civilizacije uvijek smatrati da je moralno prijekorno simulirati svijest. Ili možete reći da je sve to neizbježno i mi živimo u nečijoj simulaciji svemira.
Bez obzira koliko simuliranih svjesnih entiteta naši potomci naprave, bilo 10 ili 10 bilijuna, ne možemo ih koristiti za izračunavanje izgleda da smo u simulaciji. Drugim riječima, njihova buduća sposobnost stvaranja simuliranih svemira ne govori nam ništa o tome nalazimo li se u simulaciji. Ne možemo koristiti buduće brojeve za izračunavanje koeficijenta. A ako ne možemo izračunati šanse, nemamo trilemu i stoga ne možemo ništa više reći.
Živimo li u simulaciji? U konačnici, ne znamo, a hipoteza simulacije ne pruža uvjerljiv argument ni za ni protiv. Tako da se možete vratiti uživanju u svom životu.