„Odiseja“: Christopher Nolan pretvara Homerov povratak u spektakl o ratu, krivnji i cijeni povratka

Christopher Nolan u „Odiseji“ ne pokušava samo prepričati pustolovine kralja Itake. Njegova adaptacija Homerova epa uzima priču o povratku nakon rata i pretvara je u široku raspravu o sjećanju, krivnji i cijeni junaštva. U središtu je Matt Damon kao Odisej, ratnik koji se želi vratiti kući, ali se kući ne može vratiti isti kakav je bio kada je otišao.

Film traje gotovo tri sata i izgrađen je za veliko platno. Nolan koristi IMAX format kako bi naglasio širinu mora, opasnost putovanja i fizičku težinu svijeta u kojem bogovi, čudovišta i ljudi dijele isti prostor. To nije samo pitanje veličine slike. U najboljim scenama format omogućuje da se osjete udaljenost, oluja i materijalnost brodova, stijena i tijela. „Odiseja“ želi biti spektakl, ali ne spektakl koji služi isključivo zabavi.

Radnja polazi od Trojanskog rata i dugog povratka na Itaku. Penelopa čeka, Telemah odrasta bez oca, a Odisej prolazi kroz niz susreta koji ga fizički i moralno udaljavaju od cilja. U priči se pojavljuju Polifem, Kirka, Kalipsa, sirene i Atena, ali film ih ne koristi samo kao epizodne prepreke. Svaki susret ispituje drugu verziju Odisejeva karaktera: njegovu hrabrost, oholost, sposobnost manipulacije i želju da se vrati posljedicama vlastitih odluka.

Nolan priču ne pripovijeda ravnom crtom. Prošlost, sadašnjost i budućnost međusobno se presijecaju, pa se značenje pojedinih prizora mijenja kada ih ponovno vidimo iz drugog kuta. Takav postupak gledatelja prisiljava na aktivno sudjelovanje. On također odgovara priči o legendi: Odisej nije samo čovjek koji se vraća, nego lik kojega različiti ljudi pamte i tumače na različite načine.

Matt Damon igra junaka koji nije jednostavno ni plemenit ni pokvaren. Njegov Odisej zna biti briljantan, hrabar i nježan, ali je sposoban i za odluke koje druge izlažu opasnosti. Film je najsnažniji kada ne pokušava njegove postupke odmah opravdati. Povratak na Itaku tada nije nagrada nakon avanture, nego suočavanje s onim što je rat učinio njemu i ljudima koji su ga čekali.

Anne Hathaway kao Penelopa i Tom Holland kao Telemah daju priči obiteljsku os. Penelopa ne čeka pasivno, a Telemah nije samo sin koji traži slavnog oca. Njihove se odluke događaju u sjeni odsutnog čovjeka, što film čini zanimljivijim od obične priče o junaku koji se vraća po svoje kraljevstvo. Ipak, obiteljski su odnosi mjestimice manje razrađeni od muških sukoba oko časti, vlasti i izdaje.

Nolanova najveća snaga ostaje sposobnost da mitski materijal učini fizički uvjerljivim. Čak i kada je priča nadnaravna, krajolik i tijela imaju težinu. Opasnost nije samo simbolična; ona se događa u vodi, na brodu, u špilji i na obali. Zbog toga je film najdojmljiviji kada mit ne objašnjava, nego pokazuje.

Slabija strana „Odiseje“ može biti upravo njezina veličina. Brojni likovi, vremenski skokovi i mitološki slojevi ponekad stvaraju osjećaj da se film više divi vlastitoj konstrukciji nego što zastaje uz emociju. No ta distanca također pripada Nolanovu pristupu. Njega zanima kako se čovjek pretvara u legendu i što se pritom gubi.

„Odiseja“ nije lagana ilustracija Homerova epa, nego ambiciozna interpretacija o čovjeku koji želi kući, ali mora prihvatiti da se dom ne može obnoviti jednostavnim povratkom. Spektakl će privući publiku, no film ostaje u sjećanju zbog pitanja koje postavlja: može li se ratnik vratiti među svoje, a da ne donese rat sa sobom?