Roy Lichtenstein u Whitneyju: izložba o slikama koje nikada ne prestaju biti kopirane

Whitney Museum of American Art otvorio je retrospektivu „Roy Lichtenstein: Like New“, izložbu koja poznatog umjetnika Pop Arta ne predstavlja samo kroz najprepoznatljivije stripovske motive. Postav je zamišljen kao istraživanje načina na koji slike putuju između medija, kako se ponavljaju i kako se njihovo značenje mijenja kada ih netko ponovno nacrta, uveća ili preuzme.

Izložba traje od 11. listopada 2026. do 10. svibnja 2027. i okuplja približno 130 radova nastalih od ranih 1940-ih do 1990-ih. Zastupljeni su slikarstvo, crtež, kolaž, grafika, skulptura i film. Takav raspon važan je jer Lichtensteinov opus često promatramo kroz nekoliko velikih slika, dok retrospektiva pokazuje koliko je njegov interes bio širi od prepoznatljivih točaka i debelih crnih obrisa.

Među djelima su „Look Mickey“, „Girl with Ball“, „Masterpiece“, „Drowning Girl“, „Happy Tears“ i „Little Big Painting“. Postav uključuje i seriju „Rouen Cathedral“ te „Artist’s Studio ‘The Dance’“. Ta djela povezuje postupak prevođenja. Lichtenstein je preuzimao vizualni jezik stripova, reklama, novina i komercijalnog tiska, a zatim ga povećavao do formata u kojem je izvorni prizor postajao istodobno poznat i čudan.

Ben-Day točke, ravne boje i snažni obrisi djeluju jednostavno, ali ta jednostavnost nije isto što i lakoća. Kada se mali tiskani motiv pretvori u veliku ručno izvedenu sliku, mijenja se odnos gledatelja prema izvorniku. Ono što je u novinama služilo brzom čitanju postaje predmet sporog gledanja. Lichtenstein tako ne skriva mehanizam slike, nego ga iznosi pred publiku.

Whitney posebno naglašava ideju posuđivanja. Lichtensteinove slike često izgledaju kao da su već negdje viđene. Upravo je taj osjećaj dio njihova sadržaja. Umjetnik ne stvara iluziju potpune izvornosti, nego pokazuje da se vizualna kultura gradi od fragmenata koji se neprestano vraćaju u novom obliku. U današnjem digitalnom okruženju, u kojem se fotografije izrezuju, filtriraju i ponovno objavljuju, ta tema djeluje još aktualnije.

Postav uključuje rekonstrukcije triju murala, među njima gotovo 96 stopa dugu izvedbu „Greene Street Mural“ iz 1983. godine. Na pročelju muzeja prikazana je i nova izvedba murala koji je Lichtenstein izradio za Svjetsku izložbu u New Yorku 1963. godine. Ti veliki formati pokazuju da njegov rad nije pripadao samo galerijskom zidu. Njegov je jezik mogao obuhvatiti arhitekturu i javni prostor.

Izložba prvi put ponovno okuplja sva djela iz Lichtensteinove prve izložbe Pop Arta u galeriji Leo Castelli iz 1962. godine. To je povijesno važna skupina jer pokazuje trenutak kada se njegov pristup počeo prepoznavati kao zaseban umjetnički jezik. Ujedno podsjeća da Pop Art nije nastao izvan popularne kulture, nego upravo kroz njezino pažljivo proučavanje i preoblikovanje.

„Like New“ ne bježi od pitanja aproprijacije. U postavu se pojavljuju i djela drugih umjetnika koja dodatno ispituju što znači kopirati Lichtensteina, preuzeti njegovu sliku ili iznova izvesti ono što je već preuzeto. Time izložba prelazi granicu retrospektive i postaje rasprava o autorstvu.

Najveća vrijednost izložbe zato nije samo u broju poznatih djela. Ona gledatelja uči da Lichtensteinove slike promatra kao nestabilne predmete. One su istodobno originali, citati i komentari kulture koja stalno proizvodi nove slike. „Like New“ pokazuje da Pop Art nije završio kada su stripovske točke ušle u muzej. One su nastavile živjeti upravo zato što ih je bilo moguće kopirati, mijenjati i ponovno pitati što zapravo gledamo.