Bob Dylan u Ljubljani: koncert umjetnika koji svira po svome, čak i kad publika očekuje više

Bob Dylan u Ljubljani nije publici ponudio koncert kakav se obično očekuje od glazbene legende. Nije bilo velikih obraćanja, prisjećanja, objašnjavanja pjesama ni pokušaja da se publici približi. Nije bilo ni klasičnog rituala u kojem izvođač prepoznaje očekivanja dvorane i postupno joj ih ispunjava. Dylan je došao, stao na pozornicu i odsvirao program koji je očito zamislio za sebe.

Publika je tijekom cijelog koncerta ostala na pristojnoj udaljenosti od čovjeka na pozornici. Ta udaljenost nije bila samo fizička. Dylan joj se nije pokušao približiti ni riječima ni gestama. Osim završnog naklona i kratkog mahanja rukom nije prozborio ništa. Nije to djelovalo kao slučajni propust ili posljedica umora, nego kao svjesna odluka. Dylan već dugo ne nastupa kao izvođač koji želi biti svima razumljiv i dopadljiv. U Ljubljani je tu odluku doveo gotovo do kraja.

Čak je i njegova pojava bila teško dostupna. U kapuljači, gotovo skriven iza klavijature i uronjen u pažljivo prigušeno osvjetljenje, više je nalikovao silueti nego frontmenu velikog koncerta. Lice mu se jedva vidjelo. Svjetlo nije bilo postavljeno tako da ga približi publici, nego kao da je dodatno naglašavalo njegovu potrebu da ostane izvan neposrednog pogleda. Nije bilo velikih ekrana koji bi nadomjestili tu udaljenost. Tko je želio vidjeti Dylana, morao se zadovoljiti obrisom, držanjem tijela i povremenim pokretom prema mikrofonu.

Takav pristup može se činiti tvrdoglavim, čak i nepristojnim. Publika je došla vidjeti jednu od najvećih figura popularne glazbe, a dobila je izvođača koji se ponaša kao da joj ništa ne duguje. No upravo je u tome srž ovog koncerta. Dylan nije pokušao izvesti vlastiti katalog kao zbirku očekivanih trenutaka. Nije gradio večer oko pjesama koje publika najviše želi čuti. Nije joj servirao potvrdu da je došla na pravi koncert. Ponudio je vlastitu verziju večeri, s vlastitim redoslijedom, vlastitim tempom i vlastitim odnosom prema pjesmama.

Repertoar je bio usmjeren prema bluesu, prema manje poznatim skladbama i prema pjesmama koje ne funkcioniraju kao obavezne točke velikog koncertnog spektakla. To nije bio koncert na koji dolaziš slušati svoje omiljene Dylanove pjesme u poznatim verzijama. Ako je netko očekivao da će svaka nova pjesma biti nagrada za dugogodišnju vjernost, vjerojatno je ostao zbunjen. Ovdje nije bilo puno mjesta za sentimentalno prepoznavanje. Čak i kada bi se pojavila poznata melodija ili prepoznatljiv motiv, Dylan bi ih izveo tako da se brzo udalje od onoga što publika pamti.

Zato je ovaj nastup bolje promatrati kao susret s umjetnikom nego kao naručeni pregled najvećih hitova. Dylan nije došao pokazati koliko dobro još može reproducirati prošlost. Došao je pokazati kako danas čuje vlastitu glazbu. To je legitimna umjetnička odluka, ali nije nužno laka za slušanje. Pogotovo kada se od izvođača očekuje da barem povremeno napravi korak prema publici.

U tom je smislu koncert bio vrlo dylanovski. On je ponovno bio u svom filmu, potpuno posvećen programu koji je izabrao i gotovo ravnodušan prema tome hoće li ga svi u dvorani prihvatiti. To nije poza buntovništva radi samog buntovništva. Dylan se već odavno ne mora nikome dokazivati. Ali ta umjetnička sloboda ima i svoju cijenu. Kada izvođač odbije gotovo svaki oblik komunikacije, publika ostaje sama s glazbom. Ako joj se ta glazba ne otvori, nema mnogo toga što bi je zadržalo.

Najveći oslonac koncerta bio je bend. Glazbenici su bili na visini zadatka, precizni i dovoljno fleksibilni da prate Dylanove promjene u aranžmanima. U njihovoj se svirci osjećala sigurnost, ali ne i rutina. Blues, country i različite nijanse američke tradicije povezivali su se u čvrstu, nenametljivu cjelinu. Bend nije pokušavao nadglasati glavnog izvođača niti uljepšati ono što se nije moglo uljepšati. Njihova je zadaća bila stvoriti prostor u kojem Dylan može nastaviti po svome, a tu su zadaću obavili vrlo dobro.

Kod Dylana je, međutim, bilo nemoguće ne osjetiti godine. Glas više nema onu snagu ni širinu koju je nekada imao. Pojedine fraze ostajale su bez završnog udara, a neke su se melodijske linije jedva održavale iznad pratnje. Njegova izvedba više nije stvar fizičke nadmoći nad pjesmom. Danas je to pokušaj da se pjesma zadrži u rukama i onda kada tijelo i glas više ne surađuju bez otpora.

Ponekad bi se ipak dogodio onaj kratki bljesak zbog kojega se sve isplati. U pojedinim trenucima prepoznali biste starog Dylana, ne zato što bi zvučao kao nekada, nego zato što bi se iz načina na koji izgovara riječ, pomiče frazu ili naglo promijeni naglasak pojavila njegova nekadašnja unutarnja napetost. Ti trenuci nisu nestali. Samo su postali rijetki. Nažalost, više su iznimka nego pravilo tijekom cijelog koncerta.

Upravo zbog toga ovaj nastup nije jednostavno proglasiti ni velikim ni lošim. Bio je to koncert s jasnom umjetničkom idejom, ali i s ozbiljnim izvedbenim ograničenjima. Dylan još uvijek ima pravo izvoditi program kakav želi, odbijati očekivanja i skrivati se iza vlastitih pjesama. No pravo umjetnika na slobodu ne znači da publika mora zanemariti ono što čuje.

Dylan je legenda, ali legenda nije zaštita od kritike. Njegova povijest ne može automatski pretvoriti svaku osrednju izvedbu u izvanredan događaj. U Ljubljani je bilo dovoljno trenutaka zbog kojih je bilo važno biti ondje, ali nije ih bilo dovoljno da bi cijela večer bila uvjerljiva. Ono što je ostalo bilo je svjedočenje umjetniku koji još uvijek odbija postati vlastiti spomenik, ali više nema ni glas ni izvedbenu snagu kojima bi svaku svoju odluku pretvorio u trijumf.

I možda je to najpošteniji zaključak. Na ovaj koncert ne ideš po svoje omiljene Dylanove pjesme. Ne ideš ni po razgovor s publikom, spektakl ili nostalgičnu potvrdu prošlosti. Ideš vidjeti čovjeka koji i dalje svira po vlastitim pravilima, čak i kada ta pravila više nisu ugodna ni njemu ni publici. Ponekad će se pred tobom pojaviti stari Dylan. Ovaj put pojavio se samo u tragovima. Ali i ti su tragovi bili dovoljni da podsjetimo zašto je njegovo trajanje toliko neobično — i zašto sama legenda više nije dovoljna.