UNESCO-ovo zasjedanje u Xiamenu: 64 tradicije pred međunarodnim odborom

Od 30. studenoga do 5. prosinca 2026. u kineskom Xiamenu održat će se 21. zasjedanje UNESCO-ova Međuvladina odbora za očuvanje nematerijalne kulturne baštine. Uvodni događaj predviđen je 29. studenoga, a odbor će razmatrati 64 nominacije koje je podnijela 82 države.

Broj nominacija govori o širini pojma nematerijalne baštine. Na dnevnom redu nisu samo tradicionalne svečanosti ili oblici glazbe. Tu su znanja o hrani, rukotvorine, igre, društveni običaji i prakse koje se prenose kroz zajednice. Upis na UNESCO-ov popis ne znači da je tradicija zamrznuta u jednom povijesnom trenutku. Cilj je prepoznati njezin život i stvoriti uvjete da se može nastaviti prenositi.

Što odbor zapravo razmatra

Međuvladin odbor ne djeluje kao komisija koja proglašava najljepšu tradiciju. Njegov je zadatak procijeniti nominacije prema pravilima Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. Države moraju objasniti što element znači zajednici, kako se prenosi i koje će mjere poduzeti za njegovu zaštitu.

To je važno jer baština nije samo predmet koji se može spremiti u vitrinu. Ona postoji kroz ljude koji pjevaju, kuhaju, izrađuju, plešu, pripovijedaju ili održavaju određeni običaj. Ako se iz zajednice ukloni mogućnost sudjelovanja, upis može ostati samo simboličan.

Odbor zato razmatra i širi kontekst. Tko je nositelj tradicije? Kako su različite generacije uključene? Postoje li rizici zbog komercijalizacije, iseljavanja, klimatskih promjena ili nedostatka prostora za prenošenje znanja? Takva pitanja čine proces složenijim od običnog popisa kulturnih fenomena.

Više zajedničkih nominacija

Od 64 nominacije njih 18 zajednički podnosi više država. To je dvostruko više nego 2025. godine i pokazuje jaču prekograničnu suradnju. Tradicije ne prate uvijek državne granice. Isti oblik glazbe, zanata ili obreda može pripadati zajednicama koje žive u više zemalja.

Zajednička nominacija može biti način da se naglasi povezanost umjesto vlasništva. Države se ne natječu za pravo na jednu tradiciju, nego pokušavaju pokazati da ona ima više lokalnih oblika. Takav pristup može smanjiti pritisak da se kompleksna praksa predstavi kao isključivo nacionalni simbol.

Suradnja ipak nije automatski jednostavna. Potrebno je uskladiti različite zakone, institucije i načine na koje zajednice govore o vlastitoj baštini. Ako proces ostane samo na razini državnih administracija, može izgubiti glasove ljudi koji tradiciju svakodnevno održavaju.

Harmonious well-being

Krovna tema ovogodišnjeg ciklusa je harmonious well-being, odnosno doprinos nematerijalne baštine kvaliteti života, fizičkom i mentalnom zdravlju te uravnoteženom odnosu s prirodnim okolišem.

Ova tema proširuje uobičajenu sliku baštine kao nečega što treba sačuvati zbog prošlosti. Tradicije mogu imati ulogu u sadašnjosti. Zajedničko pjevanje, priprema hrane, ručni rad ili sezonski običaj mogu stvarati osjećaj pripadnosti i međugeneracijske povezanosti.

Važno je ipak biti oprezan. Ne može se svaka tradicija automatski opisati kao zdrava ili skladna. Neke prakse mogu sadržavati nejednakosti, isključivanje ili pritisak na pojedince. Zaštita baštine mora uključivati pravo zajednice da je mijenja i kritički preispituje.

Prvi upisi za četiri afričke države

Četiri afričke države — Esvatini, Lesoto, Južni Sudan i Ujedinjena Republika Tanzanija — mogle bi dobiti svoje prve upise na UNESCO-ove liste nematerijalne baštine. Ako nominacije budu prihvaćene, to će povećati vidljivost tradicija koje su dugo bile slabije prisutne u međunarodnim kulturnim sustavima.

Vidljivost sama po sebi nije dovoljna. Upis može donijeti obrazovne programe, sredstva i interes javnosti, ali može donijeti i rizik da se živa praksa pretvori u turističku scenografiju. Zato je važno da zajednice odlučuju kako će se njihova baština predstavljati i kome.

Prvi upis ima i simboličku vrijednost. On pokazuje da UNESCO-ov sustav nije samo prostor za zemlje koje već imaju snažne kulturne institucije. Istodobno podsjeća da je međunarodno priznanje rezultat rada lokalnih nositelja, istraživača i institucija koje su nominaciju pripremile.

Road tennis s Barbadosa

Na dnevnom redu je nominacija Barbadosa za tradicionalni sport road tennis. UNESCO ga povezuje s prioritetom malih otočnih država u razvoju. Sport je zanimljiv primjer nematerijalne baštine jer se nalazi na sjecištu igre, zajednice, javnog prostora i tjelesne vještine.

Za razliku od sportova koji se odvijaju samo u formalnim klubovima, tradicionalne igre često nastaju u dostupnim prostorima. Pravila se prenose usmenim putem, prilagođavaju lokalnim uvjetima i postaju dio svakodnevnog života. Njihova vrijednost nije samo u natjecanju, nego i u tome što stvaraju susrete.

Upis road tenisa mogao bi otvoriti pitanje kako se tradicionalni sportovi mogu zaštititi bez gubitka spontanosti. Kada se uvedu službena pravila i institucionalna podrška, dobivaju stabilnost, ali mogu izgubiti dio fleksibilnosti zbog koje su postali važni zajednici.

Reprezentativni popis i hitna zaštita

Od 1. do 3. prosinca predviđeno je razmatranje 59 nominacija za Reprezentativni popis, uključujući pet zahtjeva za proširenje već upisanih elemenata na dodatne države ili zajednice. Četiri nominacije odnose se na Popis nematerijalne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.

Razlika između popisa važna je za razumijevanje sustava. Reprezentativni popis želi povećati vidljivost raznolikosti baštine i potaknuti dijalog. Popis hitne zaštite usmjeren je na elemente kojima prijeti nestanak ili ozbiljno slabljenje.

Hitna zaštita ne znači da je tradicija mrtva. Upravo suprotno, znači da još postoje ljudi koji je mogu održati, ali su uvjeti prijenosa ugroženi. Problem može biti odlazak mladih, gubitak jezika, nedostatak materijala, rat, siromaštvo ili promjena okoliša.

Hrana, filc i sveti običaji

Među primjerima za razmatranje su kineska znanja i prakse pripreme i uživanja hrane, tradicionalna izrada filca u osam država, poljsko-austrijsko-luksemburški običaji svete Barbare te španjolska jota.

Hrana se često čini svakodnevnom pa je lako previdjeti količinu znanja koju nosi. Recept nije samo popis sastojaka. On uključuje izbor namirnica, sezonski ritam, alate, način posluživanja i odnose među ljudima koji kuhaju i jedu zajedno.

Izrada filca pokazuje drukčiju vrstu prijenosa. Riječ je o znanju materijala i ruku. Potrebno je razumjeti vlakna, vlagu, pritisak i vrijeme. Takve se vještine mogu zapisati, ali se najbolje usvajaju kroz pokazivanje i ponavljanje.

Običaji vezani uz svetu Barbaru i jote pokazuju koliko baština može biti raznolika unutar jedne sjednice. Neke prakse vezane su uz kalendar i religijski život, druge uz jelo i društveno okupljanje. Zajedničko im je to što postoje kroz sudjelovanje.

Upis nije kraj zaštite

UNESCO-ov upis često se doživljava kao konačno priznanje. U stvarnosti on bi trebao biti početak dugoročnog rada. Nakon upisa potrebno je pratiti kako se element razvija, podržati nositelje i osigurati da zaštita ne ograniči prirodnu promjenu.

Tradicionalne prakse nikada nisu potpuno iste. Svaka generacija nešto zadrži, nešto promijeni i nešto odbaci. Ako se od zajednice traži da običaj ponavlja kao u zamišljenoj prošlosti, baština se pretvara u inscenaciju. Živa kultura mora imati pravo na suvremeni izraz.

Zato je važno da odluke ne donose samo stručnjaci i državni uredi. Nositelji prakse moraju imati stvarnu ulogu. Oni najbolje znaju što je potrebno za nastavak prijenosa i koje promjene ne ugrožavaju identitet elementa.

Xiamen kao mjesto susreta

Zasjedanje u Xiamenu odvija se u trenutku kada se međunarodna kulturna politika suočava s više pritisaka. Ratovi, migracije, klimatske promjene i ubrzana komercijalizacija mijenjaju uvjete u kojima tradicije postoje.

Međunarodni sastanak može ponuditi prostor za učenje, ali i pokazati koliko se različito razumiju riječi poput zajednice, zaštite i razvoja. Ono što je jednoj državi kulturna baština, drugoj može biti svakodnevna praksa koja se nikada nije odvajala od života.

Uloga odbora nije da te razlike ukloni. Njegova je vrijednost u tome da ih učini vidljivima i stvori pravila za suradnju. Ako se to postigne, popisi mogu biti više od administrativnog dokumenta.

Kako pratiti zasjedanje

UNESCO je najavio mogućnost praćenja sjednice putem prijenosa uživo. To je važno jer kulturna politika ne bi trebala biti potpuno skrivena iza zatvorenih stručnih procesa. Javnost ima pravo razumjeti kako se odlučuje što će biti međunarodno prepoznato i na temelju kojih kriterija.

Praćenje zasjedanja također može pomoći publici da napusti ideju da je baština samo izbor najatraktivnijih običaja. Svaka nominacija iza sebe ima zajednicu, povijest i konkretne probleme. Kada se čuju ti konteksti, kulturna raznolikost postaje manje dekorativna, a više politička i društvena činjenica.

Baština kao budućnost

64 nominacije iz 82 zemlje pokazuju da se nematerijalna baština ne može svesti na jednu nacionalnu priču. Ona je istodobno lokalna i povezana preko granica. Nastaje u konkretnim zajednicama, ali može otvoriti međunarodni razgovor.

21. zasjedanje u Xiamenu bit će važno upravo zbog pitanja što znači zaštititi nešto što se stalno mijenja. Ako se baština čuva samo kao slika prošlosti, ona gubi život. Ako se podrži pravo zajednica da je prenose, prilagođavaju i kritički preispituju, može postati resurs za budućnost.

UNESCO-ov proces neće riješiti sve probleme. Može, međutim, usmjeriti pažnju prema ljudima koji svakodnevno održavaju znanja i običaje. U tome je stvarni smisao međunarodnog priznanja: ne samo imenovati tradiciju, nego stvoriti bolje uvjete da ona nastavi postojati.