‘Mediteranski brevijar’ stiže u Pulu: kazališno-radiofonsko putovanje nagrađeno na Gumbekovim danima

U Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula 11. studenoga gostuje predstava Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana. Izvedba počinje u 20 sati u Dvorani Ciscutti, a pulska publika dobit će priliku pogledati projekt koji je na 19. Gumbekovim danima 2026. osvojio nagradu za najbolju predstavu.

Predstava je autorski projekt redateljice i dramaturginje Pavlice Bajsić Brazzoduro. Nastala je u koprodukciji Gradskog dramskog kazališta Gavella i RadioTeatra Bajsić i prijatelji, a polazi od knjige Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića i rukopisa Priče iz susjedne luke (portulanu) Olje Savičević Ivančević.

Radio koji postaje pozornica

Okosnicu predstave čini imaginarni Radio Mediteran. Njegov program ne služi samo kao okvir za niz prizora, nego oblikuje cijeli svijet izvedbe. Glasovi, glazba, zvučni zapisi i pokret stvaraju dojam da publika sluša prijenos iz prostora koji je istodobno stvaran i izmišljen.

Radio je posebno kazališni medij jer se oslanja na maštu. Kada čujemo zvuk luke, korake na kamenoj ulici ili glas koji govori iz udaljenog grada, prostor ne dobivamo gotov. Moramo ga sastaviti u vlastitoj glavi. Predstava tu osobnu imaginaciju susreće s fizičkom prisutnošću glumaca i glazbenika.

Takav spoj razlikuje se od klasične dramske izvedbe. Nema samo jednog mjesta radnje ni jedne perspektive. Program radija može se iznenada prebaciti iz priče u pjesmu, iz dokumentarnog zapisa u sjećanje ili iz intimnog glasa u zvučnu sliku cijele zajednice.

Mediteran kao prostor povezanosti

Mediteran se često prikazuje kroz razglednice, more, sunce i gastronomiju. Ova predstava polazi od drukčijeg pogleda. More je prostor koji povezuje, ali i prostor preko kojega putuju ratovi, migracije, trgovina, jezici i sjećanja. Mediteran nije jedinstvena kultura, nego mreža susjedstava koja se stalno dodiruju i razlikuju.

Predstava zato ne pokušava proizvesti jednu konačnu sliku Mediterana. Njezina se slika gradi od mnoštva glasova. U jednom trenutku čujemo osobni iskaz, u drugom zvuk udaljenog grada, a zatim glazbeni motiv koji spaja više mjesta. Sličnost se ne pojavljuje kao brisanje razlika, nego kao mogućnost razgovora.

U tom je smislu Matvejevićev naslov važan. Brevijar je knjiga sažetih molitava i čitanja, ali ovdje postaje i zbirka fragmenata o prostoru koji se ne može objasniti jednom pričom. Svaki prizor dodaje novi komadić. Zajedno ne stvaraju zatvoren sustav, nego otvoren pejzaž.

Zvukovi stvarnih mjesta

U predstavi su korištene zvučne snimke iz Marakeša, Barija, Malte, Marseillea, Zagreba, Komiže i Iža. Ta mjesta nisu samo geografske oznake. Svako od njih u izvedbu donosi drukčiju akustiku, ritam i trag ljudskog života.

Zvuk grada može se sastojati od jezika, motora, koraka, prodavača, brodova, zvona ili tišine. Kada se takvi zapisi stave u kazališni kontekst, oni prestaju biti pozadina i postaju nositelji priče. Publika može čuti razliku između prostora prije nego što je vidi ili joj je netko objasni.

U projektu se pojavljuju i glasovi Predraga Matvejevića, Ljubice Letinić i Renea Medvešeka. Glas nije samo informacija. On ima boju, ritam, dah i povijest. Kada se različiti glasovi susretnu, predstava gradi svojevrsni arhiv prisutnosti.

Predstava između dokumenta i fikcije

Mediteranski brevijar ne funkcionira kao putopisno predavanje. Dokumentarni materijal ne služi tome da publici pokaže popis mjesta, nego da otvori prostor za iskustvo. Fikcija se pojavljuje u načinu na koji se zvukovi povezuju, a stvarnost ostaje prisutna u njihovoj materijalnosti.

Takva forma traži aktivno slušanje. Gledatelj ne dobiva sve odgovore i ne može se osloniti samo na vizualni dojam. Potrebno je razlikovati živi glas od snimke, prepoznati promjenu ritma i pratiti kako se jedan motiv vraća u drugom obliku.

U vremenu u kojemu se slike brzo izmjenjuju, radiofonski pristup vraća pažnju zvuku. On dopušta da se detalj zadrži. Jedan šum ili izgovorena rečenica može imati jednaku težinu kao velika scenografija.

Glazba i pokret

Predstava spaja kazalište, radiofoniju, glazbu i pokret. Glazba nije samo ukras između dramskih scena. Ona određuje dinamiku i pomaže da se različiti fragmenti povežu. Ponekad nosi atmosferu mjesta, a ponekad prekida očekivani tijek priče.

Pokret dodatno vraća tijelo u izvedbu. Radio može stvoriti prostor bez scenografije, ali kazalište se događa pred nama. Glumci svojim položajem, hodom i odnosom prema mikrofonu pokazuju kako se nevidljivi svijet pretvara u fizički događaj.

Ta dvostrukost čini predstavu zanimljivom. Publika istodobno sluša i gleda. Zvuk može sugerirati udaljenu obalu, dok se na pozornici odvija sasvim jednostavan pokret. Razlika između onoga što čujemo i onoga što vidimo otvara prostor za vlastito tumačenje.

Veliki ansambl različitih glasova

U predstavi igraju Filip Šovagović, Sven Medvešek, Dino Brazzoduro, Nenad Kovačić, Chisomo Makunje – Maku, Una Patafta, Anja Matišić, Antonija Stanišić Šperanda, Franjo Dijak, Domagoj Janković i Hrvoje Klobučar.

Ansambl je dovoljno velik da predstava može izgraditi osjećaj zajednice, ali svaki izvođač zadržava vlastitu boju. Različiti načini govora, glazbeni impulsi i fizička prisutnost stvaraju polifoniju. Mediteran u tom smislu nije prikazan samo kroz temu, nego i kroz mnoštvo ljudi koji ga nastanjuju.

Takav pristup izbjegava ideju da postoji jedan reprezentativni glas. Nema osobe koja bi mogla govoriti u ime cijelog prostora. Umjesto toga, slušamo fragmente i susrete. Zajedništvo nastaje iz razlike, a ne iz njezina uklanjanja.

Predstava koja traje 110 minuta

Izvedba traje 110 minuta. To je dovoljno dugo da se razvije vlastiti ritam, ali i dovoljno zahtjevno za pažnju publike. Radiofonsko kazalište ne traži stalnu brzinu. Ono se može zadržati na zvuku, pauzi ili ponavljanju, ali mora održati unutarnji tok.

Trajanje daje prostoru da se pojedinačne priče ne pretvore u kratke ilustracije. Svaka se može povezati s prethodnom i otvoriti sljedeću. Publika ne prolazi kroz popis mediteranskih motiva, nego kroz putovanje koje ima vlastite zavoje i povratke.

Nagrada i pulski kontekst

Nagrada za najbolju predstavu na 19. Gumbekovim danima daje projektu dodatnu vidljivost. Ona potvrđuje da spoj glazbe, radiofonije i kazališta nije samo formalni eksperiment, nego izvedba koja može snažno komunicirati s publikom.

Pula je posebno zanimljivo mjesto za ovakvo gostovanje. Grad živi uz more, ali je istodobno obilježen različitim povijesnim i kulturnim slojevima. Publika može u predstavi prepoznati vlastiti odnos prema luci, otocima, susjedstvu i jezicima koji se susreću u istom prostoru.

Mediteran bez turističkog filtra

Najveća vrijednost projekta jest u tome što Mediteran ne svodi na atrakciju. U njemu ima ljepote, ali i napetosti. Ima putovanja, ali i odlazaka. Ima otvorenosti, ali i granica. Zvučni pejzaž može biti topao, no u njemu se čuju i posljedice povijesti.

Predstava gledatelja ne vodi prema jednoj poruci. Ona ga poziva da čuje koliko se različitih značenja skriva iza riječi Mediteran. Možemo ga doživjeti kao dom, more, granicu, trgovinsku rutu, prostor susreta ili prostor gubitka. Sve te perspektive mogu postojati istodobno.

Zašto je slušanje političko

Slušanje se na prvi pogled čini pasivnim. Međutim, pažljivo slušati znači prihvatiti da ne znamo sve unaprijed. To je posebno važno u prostoru sastavljenom od različitih kultura. Ako drugoga odmah svodimo na stereotip, čujemo samo ono što smo očekivali.

Mediteranski brevijar traži drukčiju vrstu pažnje. Glasovi ne dolaze kao dokaz unaprijed zadane ideje. Oni se pojavljuju u odnosu s drugim glasovima. Publika mora odlučiti što će zadržati, što će povezati i što će ostaviti otvorenim.

Pulska izvedba

Gostovanje u INK-u Pula 11. studenoga donosi predstavu koja se može doživjeti i kao koncert, i kao radioemisija, i kao dramsko putovanje. Njezina se forma ne uklapa potpuno ni u jednu od tih odrednica, što je i njezina najveća posebnost.

Na pozornici se susreću književni predložak, autorski rukopis, dokumentarni zvuk i živi ansambl. Iz toga nastaje kazalište koje ne pokušava reproducirati Mediteran, nego ga ponovno sastavlja pred publikom. Nakon 110 minuta gledatelj možda neće dobiti konačnu definiciju tog prostora, ali će ga početi slušati drukčije.