‘Lubenica’ u Karlovcu: Montažstroj i Zorin dom kroz kazalište propituju odjek rata u Gazi

U Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu 7. studenoga premijerno je izvedena predstava Lubenica, novi autorski projekt Boruta Šeparovića. Predstava je nastala u koprodukciji Zorin doma i umjetničkog kolektiva Montažstroj, a bavi se pitanjem koje je istodobno političko, medijsko i intimno: kako prizori ratnog razaranja i masovnog stradanja, posredovani ekranima i društvenim mrežama, ulaze u našu svakodnevicu.

U središtu nisu vojni stratezi ni politički govori, nego mladi ljudi koji pokušavaju živjeti uobičajenim životom dok im se slike Gaze neprestano vraćaju kroz telefone, razgovore i medijske sadržaje. Predstava ne nudi jednostavan osjećaj moralne sigurnosti. Umjesto toga pita što znači suosjećati iz udaljenosti i gdje završava stvarna odgovornost, a počinje potreba da sebi dokažemo kako smo nešto učinili.

Rat koji dolazi kroz ekran

Za velik dio publike rat nije izravno iskustvo prostora u kojemu se događa. On dolazi kroz snimke, fotografije, obavijesti i komentare. Takav način gledanja stvara paradoks. Čovjek može u nekoliko sekundi vidjeti prizor koji bi u neposrednoj blizini bio nepodnošljiv, a zatim nastaviti s kupnjom, poslom, učenjem ili večernjim izlaskom.

Lubenica pokušava zadržati taj sudar u kazališnom prostoru. Predstava ne prikazuje udaljenost kao dokaz da nas se događaj ne tiče. Istodobno ne pretvara publiku u zamišljene junake koji bi jednim potezom mogli riješiti složeni politički i humanitarni problem. Njezino je pitanje teže: kako živjeti s informacijom o tuđoj patnji, a ne svesti je na kratkotrajni emocionalni sadržaj.

Između dijeljenja i djelovanja

Jedna od važnih tema predstave jest osjećaj da smo reagirali zato što smo podijelili snimku, potpisali peticiju ili objavili poruku solidarnosti. Takvi postupci mogu biti dio javnog pritiska i ne treba ih automatski odbaciti. No društvene mreže često stvaraju dojam da je vidljivost jednaka promjeni.

Kazalište taj problem može otvoriti bez uputa za ponašanje. Ono publici dopušta da vidi vlastite kontradikcije. Osoba može iskreno suosjećati i istodobno nastaviti živjeti u sustavu koji proizvodi udobnost, potrošnju i ravnodušnost. Ta proturječja nisu razlog da se suosjećanje odbaci, nego razlog da ga se promatra ozbiljnije.

Naslov kao znak i predmet

Naslovna lubenica nosi boje palestinske zastave i već je postala prepoznatljiv simbol solidarnosti. U predstavi ona nije samo politički znak. Ona je i običan predmet, hrana koja pripada svakodnevnom životu, nešto što se može rezati, dijeliti i pojesti.

U toj dvostrukosti naslov dobiva snagu. Simbol nije odvojen od običnog života, nego ulazi među predmete koje svakodnevno držimo u rukama. Upravo zbog toga lubenica može istodobno upućivati na političku poruku i na pitanje kako se velike teme pretvaraju u slike koje kruže potrošačkom kulturom.

Video, glazba i izvedba

Projekt povezuje glumačku izvedbu, dokumentarne materijale, glazbu i video. Takva forma odgovara temi koja se ne može odvojiti od načina na koji danas primamo informacije. Rat se ne pojavljuje samo kao sadržaj vijesti, nego i kao zvuk, rez, ponavljanje, komentar i slika koja se vraća u novom kontekstu.

Za songove, izbor glazbe i zvuk uz generativnu AI obradu zaslužan je Montažstroj, dok video, multimediju i AI programiranje potpisuju Konrad Mulvaj i AI. Uključivanje novih tehnologija nije samo tehnički dodatak. Ono postavlja pitanje kako se stvarna patnja mijenja kada se provuče kroz alate koji sliku mogu proizvesti, preoblikovati ili neprestano ponavljati.

Autorski tim i ansambl

Autor i redatelj je Borut Šeparović, a dramaturgiju potpisuju Filip Rutić i Ivana Vuković. U predstavi igraju Petra Cicvarić, Andro Damiš, Dora Dimić Rakar, Jakov Jozić, Nino Pavleković, Nina Spasović, Bernard Tomić, Asja Vidović i Andrija Žunac.

Ansambl je važan jer predstava ne gradi jednu jedinu moralnu poziciju. Više glasova omogućuje da se čuju nesigurnost, ljutnja, umor, potreba za djelovanjem i sumnja u vlastite postupke. Kazalište tako ne pretvara temu u predavanje, nego je vraća u odnose među ljudima.

Može li umjetnost promijeniti stvarnost?

Pitanje umjetničkog učinka posebno je osjetljivo kada je riječ o ratu. Predstava ne može zaustaviti bombardiranje, vratiti izgubljeni život ili zamijeniti političku odluku. Ipak, to ne znači da umjetnost nema javnu vrijednost. Ona može utjecati na način na koji publika vidi vlastitu poziciju, na riječi koje koristi i na spremnost da ne odustane od pitanja.

U slučaju Lubenice, promjena se ne prikazuje kao spektakularan preokret. Važnije je zadržati gledatelja u nelagodi dovoljno dugo da se ne skloni iza brzog mišljenja. Ako publika nakon predstave razgovara o tome što je vidjela, ali i o tome kako sama troši, bira i šuti, kazalište je otvorilo prostor koji politička poruka često ne može.

Karlovac kao mjesto premijere

Premijera u Karlovcu daje projektu dodatni kontekst. Predstava o ratu i medijskoj udaljenosti ne nastaje u apstraktnom kulturnom prostoru, nego u gradu koji ima vlastita iskustva rata, migracija i promjena. Publika ne ulazi u temu bez sjećanja. Različite generacije mogu istu scenu čitati iz različitih obiteljskih i društvenih iskustava.

Zorin dom koprodukcijom pokazuje da složene suvremene teme ne pripadaju samo najvećim kazališnim centrima. Regionalno kazalište može biti mjesto u kojem se vodi razgovor o događajima koji određuju javni prostor. Time se kazališna produkcija širi izvan uobičajene podjele na metropolu i periferiju.

Premijera koja traži razgovor

Pretpremijera je održana 6. studenoga, premijera 7. studenoga, a repriza je najavljena za 20. studenoga. Ritam izvedbi omogućuje da predstava nastavi živjeti nakon prvog medijskog interesa. Njezin pravi učinak ne može se procijeniti samo prema reakciji na premijernu večer.

Lubenica je predstava o tome kako se nasilje udaljenog prostora pretvara u svakodnevni sadržaj, ali i o tome kako se svakodnevni život može ponovno otvoriti prema stvarnosti drugoga. U tome je njezin najveći izazov. Ne traži od publike da se osjeća nevinom ni krivom, nego da bude svjesna vlastite pozicije i da pitanje odgovornosti ne zatvori prebrzo.